24.12.09

Staklena devojka gleda nazad


Bila jednom devojka od stakla. Hodala je lomljivim, iskrzanim koracima, i koga god da je dodirnula plakao je dugim linijama crvenog iz svoje kože. Dok se smešlila, smešila se rezervisano, plašeći se da bi se njene usne mogle lako skrhati.

Zbog toga što je bila od stakla, ljudi su ili gledali pravo kroz nju, očima koje su otvarale njene tajne i njima se poigravale, ili bi gledali pored nje, kao da nije uopšte postojala. Ponekad, neko bi razbio širokogrlu zelenu flašu pred njom, namerno je krckao đonom i ona je bežala, plačući, svojoj kući od prozora.

Njena majka i otac su bili ukrasni lusteri i smenjivali se u ukrašavanju skupih večera, njena mlađa sestrica je bila prelep pritiskivač za hartiju isprepletan mehurićima crvene i plave koji su izgledali kao zamrznuta poprskana boja.

No staklena devojka nije imala svoje mesto. Bila je preoštra, prejednostavna i pod njenim hladnim rukama sve bi se raspadalo. Nije mogla da ide u biblioteku, pošto bi njeni prsti isekli kroz stranice knjige; niti je mogla da češlja i upliće kosu, jer bi pala na tlo iza nje u magličastim loknama.

Jednog dana je staklena devojka stajala gledajući sinkopirane udare kopita ogromnih konja koji su vukli debele, raskošne kočije uz i niz kaldrmu. Jedna je stala tačno pored nje, zgodan čovek, obučen u fin svileni brokat i sa prstima koji su se davili pod debelim zlatnim prstenjem, sišao je sa kočije i, pošto je hodao nosom toliko visoko u vazduhu da pazi gde hoda, natrčao na staklenu devojku, obarajući je u široko metalno korito puno kaljave vode.

Mladi čovek je iskočio i sagao se da pogleda u korito gde je ležala staklena devojka. Jedna ruka joj se odlomila i odražavala svetlo poput kristala, međutim mladić je bio mnogo više zainteresovan u drugu vrstu lepote koju je on video u njoj. Naredio je svom kočijašu da pomogne staklenoj devojci iz korita i bacio par novčića ka čoveku kad je njegova koža potamnela i postala mokra od krvi. Zgodni mladić je skinuo svoju finu jaknu od brokata i stavio je nežno preko ramena staklene devojke. Tu i tamo se iskrzala, no mladiću to nije bilo bitno.

“Eh, ti si lepa.” on reče, gledajući pažljivo u staklenu devojku kao da je tražio nešto. “Da li ti treba posao? Utrostručiću bilo koju cenu da tražiš.”

Staklena devojka je htela da se nasmeši, ali je mogla da oseti pukotine koje se stvaraju u njenim usnama od pritiska, tako da nije. Umesto toga, ljupko se zahvalila se mladiću. Tog popodneva ga je srela u njegovoj kući kako je zahtevao.

Kuća je bila široka i visoka, sa šiljatim krovom i lučnim prozorima i živom ogradom koja ju je okruživala poput šanca. Staklena devojka ju je prepoznala kao jednu od kuća o kojoj su njeni roditelji pričali – proveli su tu tri meseca radeći u trpezariji pre nego što se vlasnik zasitio njima.

Unutra, uputili su je u garderobu, gde je sluškinja pošpricala sa finom srebrnom bojom i rekla joj da stoji na naročite načine. Napokon, smatrali su da je prikladna da krene da radi, i odvedena je nazad u veliku ulaznu halu gde je trebala da stoji na zidu u ukrasnom zlatnom ramu. Mladić, stežući zapečaćeno pismo je poslat u dom staklene devojke da obavesti njenu porodicu o njenom novom random mestu.

Zgodni mladić je često dolazio da je vidi i staklenu devojku je činilo srećnom da vidi kako se gizdao dok je provodio vreme sa njom, kao da je bio zabrinut kako će da joj izgleda.

Kako je vreme prolazilo, staklena devojka je postajala srećnija i srećnija, svakog dana sve više se zaljubljujući u mladića, zato što ne samo da je bio zgodan i dobar, već, što su zbog njega mnogi ljudi stajali pred njom, pričali sa njom, gledali je s ljubavlju, što je bilo nešto što ona nikad pre nije iskusila. I izgledalo je kao da niko nikad se neće zasititi njome.

No mladić je stario, kao i staklena devojka, i postepeno je prestao da dolazi da je gleda. Staklena devojka je postala usamljena, imajući samo ohole mlade sluškinje i rođake za razgovor, i polako je sebe izludela pitajući se šta je to kod nje što se njemu toliko nije sviđalo.

A onda je došao dan kada je zgodan mladić, koji je sad bio sed i hodao spuštene glave umesto podignute, prošao pored nje čak i ne gledajući u njenom pravcu. Staklena devojka je otreptala suze, očajnički pokušavajući da sakrije svoju bol.

Međutim, zgodni čovek se vratio do nje, i stao gledajući u nju, tiho, dugo vremena. Zatim se namrštio.

“Nisi više lepa.” on reče, zatim ode.

Staklena devojka je počela da jeca tako duboko da se plašila da bi mogla da se polomi. Sišla je svog mesta na zidu i izašla iz kuće, klopoćući i krckajući svojim stopalima po grubom gradskom putu. Bio je svetao letnji dan, i svetlo se uhvatilo u njoj, zaslepljujući nju i one oko nje, no ona je nastavila da trči. Kad ju je svetlucavi spektar svetlosti koji se izlivao iz nje previše smeo, i kad više nije mogla da istrpi bol njenih polomljenih stopala, stala je, uhvativši se za banderu kao potporu. Iza nje, videla je, ostavila je uzak trag staklenog srebra koji je plesao u stotinama boja pod sunčevim svetlom, i ljudi su stajali sa obe strane puta diveći se stvari koju je ona stvorila kroz svoj bol.

Kiša je počela da pada, nežna izmaglica, i sunce je bilo ovim zahvaćeno, proširujući svetlucav trag koji je staklena devojka ostavila u luk isprepletene svetlosti. Dah joj je zastao u njenom lomljivom grlu kad je videla obim onoga što je napravila i stajala je još koji trenutak, razmišljajući da je uistinu lepa. No u tom istom trenu, brilijantnost svetlosti je krenula da bledi, i ljudi su krenuli besno da galame i viču. Neki su krenuli da trče ka njoj, noseći čekiće i drugo okrutno oruđe koje je moglo da polomi staklenu devojku u million komadića.

Opet je počela da trči, mnogo sporije ovog puta, pošto su njene noge počele da se troše do ništavila. Mislila je o zgodnoom čoveku, i mislila je o njenim roditeljima, i mislila je o svakome ko je ikad bio okrutan prema njoj, i shatila je da je svaki njen delić goreo oštrim i korenitim bolom. I nastavila je da trči dok više nije mogla, njeno je telo ležalo iza nje kao žica kristala, hvatajući svetlost i stvarajući prolaznu lepotu koju su svi zastajali da pogledaju pre nego što bi se vratili svojim životima. U malenom momentu pre nego što je staklena devojka prestala biti staklena devojka, bila je srećna, jer je našla svoje mesto.


Autor: Stefani Kampisi
Prevod: Dragana Ličina