tag:blogger.com,1999:blog-25787839816889753432024-03-06T01:02:17.875+01:00Časopis "Antares"Glasilo udruženja KONEF (Klub Obožavalaca Naučne i Epske Fantastike)Fingolfin The Elf Kinghttp://www.blogger.com/profile/05539737679387687659noreply@blogger.comBlogger21125tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-56493325839863891112012-12-12T00:12:00.000+01:002007-10-16T00:15:39.520+02:00Uvodnik<p style="line-height: 12pt; TEXT-ALIGN: justify">Kad ljudi nisu plaćeni za nešto, oni nemaju ambicije da to urade na vrijeme. Tako je bilo i s nama, uglavnom zato su nekoliko puta ponovo probijeni rokovi za drugi broj, te je morao da se nađe bolji format za naš časopis da bi do običnih smrtnika moglo da stigne nešto iz naše radinosti. Priznajem, ispao sam glup; sugerisano mi je još davno da je blog idealan format za časopis ovog tipa, ali tvrdoglavo smo odbili tu mogućnost.</p><br /><p style="line-height: 12pt; TEXT-ALIGN: justify">No dobro, ko radi taj i griješi, tako da par mjeseci nakon te ideje ipak prelazimo na blog kao jedan projekat u kome mogu da učestvuju svi, i da u dogovoru s nama, urednicima, upisuju tekstove i objavljuju priče. Svi ste pozvani! Kada se skupi dovoljan broj tekstova časopis će biti sklopljen u jednu cjelinu i objavljen na posebnoj strani, kao što je to bilo sa nultim brojem. Naravno, neće svi tekstovi sa bloga ući u časopis. </p><br /><p style="line-height: 12pt; TEXT-ALIGN: justify"></p><p style="line-height: 12pt; TEXT-ALIGN: justify">Za kraj, znajte da ovdje možete naći tekstove o aktuelnim filmovima, serijama i knjigama, razne kolumne i feljtone, priče, tekstove iz nauke i vijesti iz filma, književnosti i nauke. Uživajte!</p>Fingolfin The Elf Kinghttp://www.blogger.com/profile/05539737679387687659noreply@blogger.com5tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-15417260683040304532009-12-24T11:35:00.002+01:002009-12-24T11:37:45.169+01:00Staklena devojka gleda nazad<p style="line-height: 12pt; text-align: justify;"><br />Bila jednom devojka od stakla. Hodala je lomljivim, iskrzanim koracima, i koga god da je dodirnula plakao je dugim linijama crvenog iz svoje kože. Dok se smešlila, smešila se rezervisano, plašeći se da bi se njene usne mogle lako skrhati.<br /><br />Zbog toga što je bila od stakla, ljudi su ili gledali pravo kroz nju, očima koje su otvarale njene tajne i njima se poigravale, ili bi gledali pored nje, kao da nije uopšte postojala. Ponekad, neko bi razbio širokogrlu zelenu flašu pred njom, namerno je krckao đonom i ona je bežala, plačući, svojoj kući od prozora.<br /><br />Njena majka i otac su bili ukrasni lusteri i smenjivali se u ukrašavanju skupih večera, njena mlađa sestrica je bila prelep pritiskivač za hartiju isprepletan mehurićima crvene i plave koji su izgledali kao zamrznuta poprskana boja. <br /><br />No staklena devojka nije imala svoje mesto. Bila je preoštra, prejednostavna i pod njenim hladnim rukama sve bi se raspadalo. Nije mogla da ide u biblioteku, pošto bi njeni prsti isekli kroz stranice knjige; niti je mogla da češlja i upliće kosu, jer bi pala na tlo iza nje u magličastim loknama.<br /><br />Jednog dana je staklena devojka stajala gledajući sinkopirane udare kopita ogromnih konja koji su vukli debele, raskošne kočije uz i niz kaldrmu. Jedna je stala tačno pored nje, zgodan čovek, obučen u fin svileni brokat i sa prstima koji su se davili pod debelim zlatnim prstenjem, sišao je sa kočije i, pošto je hodao nosom toliko visoko u vazduhu da pazi gde hoda, natrčao na staklenu devojku, obarajući je u široko metalno korito puno kaljave vode.<br /><br />Mladi čovek je iskočio i sagao se da pogleda u korito gde je ležala staklena devojka. Jedna ruka joj se odlomila i odražavala svetlo poput kristala, međutim mladić je bio mnogo više zainteresovan u drugu vrstu lepote koju je on video u njoj. Naredio je svom kočijašu da pomogne staklenoj devojci iz korita i bacio par novčića ka čoveku kad je njegova koža potamnela i postala mokra od krvi. Zgodni mladić je skinuo svoju finu jaknu od brokata i stavio je nežno preko ramena staklene devojke. Tu i tamo se iskrzala, no mladiću to nije bilo bitno.<br /><br />“Eh, ti si lepa.” on reče, gledajući pažljivo u staklenu devojku kao da je tražio nešto. “Da li ti treba posao? Utrostručiću bilo koju cenu da tražiš.”<br /><br />Staklena devojka je htela da se nasmeši, ali je mogla da oseti pukotine koje se stvaraju u njenim usnama od pritiska, tako da nije. Umesto toga, ljupko se zahvalila se mladiću. Tog popodneva ga je srela u njegovoj kući kako je zahtevao.<br /><br />Kuća je bila široka i visoka, sa šiljatim krovom i lučnim prozorima i živom ogradom koja ju je okruživala poput šanca. Staklena devojka ju je prepoznala kao jednu od kuća o kojoj su njeni roditelji pričali – proveli su tu tri meseca radeći u trpezariji pre nego što se vlasnik zasitio njima.<br /><br />Unutra, uputili su je u garderobu, gde je sluškinja pošpricala sa finom srebrnom bojom i rekla joj da stoji na naročite načine. Napokon, smatrali su da je prikladna da krene da radi, i odvedena je nazad u veliku ulaznu halu gde je trebala da stoji na zidu u ukrasnom zlatnom ramu. Mladić, stežući zapečaćeno pismo je poslat u dom staklene devojke da obavesti njenu porodicu o njenom novom random mestu.<br /><br />Zgodni mladić je često dolazio da je vidi i staklenu devojku je činilo srećnom da vidi kako se gizdao dok je provodio vreme sa njom, kao da je bio zabrinut kako će da joj izgleda.<br /><br />Kako je vreme prolazilo, staklena devojka je postajala srećnija i srećnija, svakog dana sve više se zaljubljujući u mladića, zato što ne samo da je bio zgodan i dobar, već, što su zbog njega mnogi ljudi stajali pred njom, pričali sa njom, gledali je s ljubavlju, što je bilo nešto što ona nikad pre nije iskusila. I izgledalo je kao da niko nikad se neće zasititi njome.<br /><br />No mladić je stario, kao i staklena devojka, i postepeno je prestao da dolazi da je gleda. Staklena devojka je postala usamljena, imajući samo ohole mlade sluškinje i rođake za razgovor, i polako je sebe izludela pitajući se šta je to kod nje što se njemu toliko nije sviđalo.<br /><br />A onda je došao dan kada je zgodan mladić, koji je sad bio sed i hodao spuštene glave umesto podignute, prošao pored nje čak i ne gledajući u njenom pravcu. Staklena devojka je otreptala suze, očajnički pokušavajući da sakrije svoju bol.<br /><br />Međutim, zgodni čovek se vratio do nje, i stao gledajući u nju, tiho, dugo vremena. Zatim se namrštio.<br /><br />“Nisi više lepa.” on reče, zatim ode.<br /><br />Staklena devojka je počela da jeca tako duboko da se plašila da bi mogla da se polomi. Sišla je svog mesta na zidu i izašla iz kuće, klopoćući i krckajući svojim stopalima po grubom gradskom putu. Bio je svetao letnji dan, i svetlo se uhvatilo u njoj, zaslepljujući nju i one oko nje, no ona je nastavila da trči. Kad ju je svetlucavi spektar svetlosti koji se izlivao iz nje previše smeo, i kad više nije mogla da istrpi bol njenih polomljenih stopala, stala je, uhvativši se za banderu kao potporu. Iza nje, videla je, ostavila je uzak trag staklenog srebra koji je plesao u stotinama boja pod sunčevim svetlom, i ljudi su stajali sa obe strane puta diveći se stvari koju je ona stvorila kroz svoj bol.<br /><br />Kiša je počela da pada, nežna izmaglica, i sunce je bilo ovim zahvaćeno, proširujući svetlucav trag koji je staklena devojka ostavila u luk isprepletene svetlosti. Dah joj je zastao u njenom lomljivom grlu kad je videla obim onoga što je napravila i stajala je još koji trenutak, razmišljajući da je uistinu lepa. No u tom istom trenu, brilijantnost svetlosti je krenula da bledi, i ljudi su krenuli besno da galame i viču. Neki su krenuli da trče ka njoj, noseći čekiće i drugo okrutno oruđe koje je moglo da polomi staklenu devojku u million komadića.<br /><br />Opet je počela da trči, mnogo sporije ovog puta, pošto su njene noge počele da se troše do ništavila. Mislila je o zgodnoom čoveku, i mislila je o njenim roditeljima, i mislila je o svakome ko je ikad bio okrutan prema njoj, i shatila je da je svaki njen delić goreo oštrim i korenitim bolom. I nastavila je da trči dok više nije mogla, njeno je telo ležalo iza nje kao žica kristala, hvatajući svetlost i stvarajući prolaznu lepotu koju su svi zastajali da pogledaju pre nego što bi se vratili svojim životima. U malenom momentu pre nego što je staklena devojka prestala biti staklena devojka, bila je srećna, jer je našla svoje mesto. <br /></p><br /></p><p style="text-align: right;">Autor: <a href="http://www.stephaniecampisi.com/">Stefani Kampisi </a><br />Prevod: Dragana Ličina<br /></p>Fingolfin The Elf Kinghttp://www.blogger.com/profile/05539737679387687659noreply@blogger.com6tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-73888027871320252512009-11-26T13:54:00.006+01:002009-11-26T22:19:34.804+01:00Kalakakovi rođaci<p style="line-height: 12pt; text-align: justify;"><br />Što je više Kalakak bio iznerviran, to je bio pospaniji. Do vremena dok se našao u maloj trapezoidnoj kancelariji, koja je služila Podsekretaru Prostora kao soba za čekanje, izmorenost ga je zapljuskivala u redovnim talasima, preteći da ga odnese u san. Njegove srednje ruke, koje je inače koristio za delikatan posao, tresle su se od zamora. Brzo je otvorio torbicu i izvadio špric gornjom rukom da bi je zabio u pazuh suprotne ruke, radije nego u mek donji deo korena njegovog zdepastog repa. Zaroptao je jednom dok je metalna igla probijala debelu kožu i osetio hromirani šok probuđivaća u njegovom nervnom sistemu.<br /><br />Šum propelera ventilacije svemirske stanice kao da se zaoštrio do cviljenja pošto je druga komponenta probuđivača protresla njegov metabolizam. Jedina loša strana je bilo sužavanje njegove bešike, cim na njegovim nervima koji ga je naterao da se pita koliko daleko je najbliži otpremnik. Dozvolio je sebi da oseti zahvalnost zbog nedostatka kafe i njegovo disanje i otkucaji srca su usporili od prvobitnog udarca.<br /><br />Svetlo je bilo namešteno na nervirajuću talasnu dužinu koja je ljutito grebala njegove oči. Neko je niz hodnik hodao napred nazad, metalni eho koraka. Tri ili četiri sobe od njega, mislio je, i pitao se u čiju li su to čekaonicu stavljeni.<br /><br />„G. Kalakak?“ reče žena sa vrata, zvaničnim i preglasnim glasom za njegove osetljive uši. Poravnao je nabore na vrhu glave, neučtiv gest za bilo koga ko poznaje njegovu rasu, ali to je prigušilo oštrinu buke. Ona verovatno i onako nije znala pravila ponašanja njegove rase.<br /><br />Nažalost, njen izraz je govorio da je znala. Ništa nije rekla, samo se okrenula i pokazala mu da je prati. Prešli su vijugav hodnik par spratova na gore i ušli u kancelariju Podsekretara Prostora, gde su ga čekali Podsekretar i dva humanoida.<br /><br />„G. Kalakak, zar ne?“, pitao je Podsekretar, bacajući pogled na blok na njegovom stolu zarad potvrde pre nego što je Kalakak uspeo da odgovori.<br /><br />„Veliko mi je zadovoljstvo“, reče Kalakak, spremajući se da započne pripremljeni govor, ali mu je čovek prosto pokazao stolicu.<br /><br />Podsekretar nije nosio uniformu što je Kalakaku na momenat ulilo nadu da je tu bio dugo, da je neko čija je pozicija u stvarima povezanim sa vladom ostala ista, i da se nije smenjivao sa svakom promenom režima. Međutim zvaničnikova kosa je izrastala iz dvonedeljne vojničke frizure. Kalakak se spremio za još jedno ponovno pregovaranje oko prostora u kojoj je njegova radnja, kroz koje je po njegovom računu prošao trinaest puta do sada.<br /><br />Druge dve osobe u sobi su sedele tiho. Oboje su bili krupnii i širokoh ramena sa izgledom ljudi koji su odrasli u znatnoj gravitaciji. Njihova poboljšanja su bila praktična, bez pretvaranja da je to prirodno: debeli metalni grebeni su štitili njihove oči i laserska sočiva preko očiju su se menjala sa svetlošću kako su se oni pomerali. Tamne slojevite ploče su se presijavale na njihovim rukama. Kalakak nije sumnjao da su tu bili prisutni drugi, opasniji aspekti njihove forme.<br /><br />„Ovi Dželidusi kažu da imaju pravo potraživanja prvog zakupca na prostor gde je Vaša radnja“, rekao je Podsekretar.<br /><br />Iznenađen direktnošću, Kalakak je pogledao par. Oni su bezizražajno gledali u njega. Ponosio se svojom sposobnošću da razume promene u ljudskim izrazima – bilo mu je vrlo vredno u pregovorima sa kupcima – međutim ovo dvoje su bili nečitljivi. Talas premora ga je preplavio, a nije mogao da se ovde ubrizga i oda im na koliko ga je besa njihova tvrdnja inspirisala.<br /><br />„Ovde sam tri standardne godine“, reče. „Kakva su to njihova prethodna potraživanja?“<br /><br />„Bili su izvan sveta i mislili da njihov predstavnik okupira prostor“ reče Podsekretar. „Njihovo potraživanje datira unazad četiri standardne godine.“<br /><br />„Nisu imali načina da provere svoje potraživanje“, reče on učitivo.<br /><br />„Naš nas je predstavnik prevario“, reče žena. „Sada smo se lično vratili da opet preuzmemo naše preduzetništvo.“<br /><br />„To je vrlo mali prostor, čudnog oblika“, reče Kalakak. „Sigurno fina bića poput vas imaju pristup znatno većim prostorima?“ Pogledao je u Podsekretara. „Ili bi ih možda mogli pronaći?“ Želeo je da su se on i Podsekretar sastali nasamo; tako bi bilo lakše otkriti koliko je mita bilo potrebno.<br /><br />„Bez obzira na nedostatke prostora lokacija je odlična“, reče žena. „Odmah iznad Ponoćnih stepenica i preko puta Kongresne Hale gde se održavaju mnoga dešavanja.“<br /><br />Kalakak je klimnuo da bi istakao svoju dominaciju nad ljudskom gestikulacijom. „Mogu li upitati koju vrstu robe nameravate da prodajete tamo?“<br /><br />„Uglavnom istu robu koju vi trenutno prodajete“, ona reče. Dozvolila je da joj osmeh pređe preko usana. „Rado bismo vam dali dobru cenu za vašu trenutnu zalihu.“<br /><br />Dozvolio si je da skupi oči u prorez da demonstrira iznerviranost dok je užurbano razmišljao. Da li bi bilo najbolje – ili uopšte moguće -–da prihvati svoj poraz i proba da pronađe drugu lokaciju i ponovo izgradi zalihu robe?<br /><br />Bio bi to vrlo naporan rad da očisti svoje stvari i ponovo uspostavi novu prodavnicu. Preko puta Kongresne Hale je, čega su on i ostali prodavci bili potpuno svesni, bila vrhunska lokacija, koju su mogle da prate samo ulaz na Univerzitet ili tezge pri luci, gde su svaki mornar i putnik morali da prođu. Nije mogao da smisli ni jednu lokaciju koju bi mogao da priušti a da ostane solventan. Pre ili kasnije, njegov bi kapital iščezao deo po deo i beda bi zakucala na njegova vrata.<br /><br />„Da li će stvar biti ispitana pred sudom?“ pitao je, i uhvatio trzaj koji je mogao da označava Podsekretarevu nadu da će se izbeći formalnosti.<br /><br />Međutim zvaničnik samo reče „Da, naravno.“ Otvorivši prozor na svom stolu, pregledao ga je. „Sledeći slobodan termin je…“ zastao je, pregledajući.<br /><br />„Mi bismo voleli da se to završi brzo“, reče Dželido žena, a zvaničnik je nastavio kao da je nije čuo, „pet dana od sada.“<br /><br />To je bilo zapanjujuće brzo i Kalakak se pitao da li su ovo dvoje to shvatili pošto nisu odavali znake raspoznavanja. Ustali su a Kalakak je ostao u svojoj stolici nadajući se da će popričati s Podsekretarom nasamo. No oni su nastavili stajati gledajući u njega, sve dok se on nije predao tome da će izaći sa njima i ustao na noge. Sve troje su se poklonili Podsekretaru pre nego što su otišli.<br /><br />Napolju dok je hodao ka liftu, Dželidosi su održavali korak sa njim, svako sa jedne strane.<br /><br />„Shvatamo da je ovo nepogodno za Vas“, reče žena. „Mi smo spremni da vam ponudimo kompenzaciju za nevolje koje to izaziva.“<br /><br />„Koliko?“ on reče, pozivajući lift.<br /><br />„Pet hiljada standardnih kredita“, ona reče.<br /><br />Iako pozamašno, bilo je nedovoljno da nadoknadi gubitak prostora, koji mu je svakog meseca donosio toliko. Zaroptao je nekomično.<br /><br />„Ponekad mi ne shvatamo da ono što želimo nije dobro za nas“, rekao je muškarac, progovarajući po prvi put. Zurio je pažljivo u Kalakakaka.<br /><br />„Rituali dominiranja ne rade dobro na meni“, reče Kalakakak, ogrubljujući svoj glas do nepristojnosti. „Videću vas za pet dana na sudu.“ Odlučio je da ne zapali mostove do kraja. „Do tada ću izračunati cenu moje robe i imati krajnju cifru.“ Pustio ih je da misle da je popustljiv dok je pokušavao sa pronađe drugi način da sačuva svoju radnju. Ušao je u lift, no oni ga nisu pratili, jednostavno su gledali dok su se vrata klizeći zatvarala i on odlazio.<br /><br />Dok je išao ka svom stanu, video je tri figure kako stoje ispred njega. Bili su njegove rase, inače bi zastao, pitajući se da li su Dželidosi odlučili da ga još više pritisnu. Trio se okrenuo u isto vreme da se sučeli sa njim, i on ih je teška srca prepoznao. Rođaci.<br /><br />#<br /><br />Kalak je došao na DuploDalje pre deset standardnih godina sa svojom ženom, Aklom. Oboje su bili Balabeli iz dobrih porodica; njihova rođenja su bila normalna i njihovi blizanci su pronašli odgovarajuće partnere i sopstvene poslove.<br /><br />No Akla je imala skup rođaka koji nisu rođeni u paru već u zloglasnoj i nesrećnoj trojci, štaviše, nastavili su da budu zajedno dugo pošto su izašli iz adolescencije te stoga nikad nisu seksualno sazreli. Nije nešto za šta se nije čulo, svakako, ali neobično.<br /><br />Nisu bili uspešni u poslovanju i Kalakak se navikao da sluša Akline priče o njihovim poslovnim naporima. Ponekad bi bila vrlo duhovita kad bi pričala o tome, no bez njenog prisustva da ga podseća na njihovo postojanje, shvatio je da je zaboravio na njih. Nije ih video otkako su se Akla i on spojili, na Balabelu, ali ih je prepoznao: bili su čudnovato različitih veličina, nisu bili iste visine i imali su čudnovatu pojavu sa spuštenim ramenima.<br /><br />Najviši – kako se beše zove? – prišao je Kalakaku.<br /><br />„Možda me se ne sećate, gospodine“, procvrkutalo je nesigurnim glasom. <br /><br />„Ja sam Tedesla, ovo su moji srodnici, Desla i Sla. Mi smo u srodstvu sa vašom ženom, Aklom.“<br /><br />„Ona je otišla“, grubo je rekao. Svetla koridora su krto zujala iza njegove glave. Mogao je da oseti konstantni pritisak na bešici, bez obzira na to što je posetio par otpremnika na putu do kuće.<br /><br />Rođaci su izmenjali poglede i dogovarali se šapatom dok su čekali. Čuo je najmanjeg, Sla, kako kaže „Ali nemamo gde drugde da idemo!“ i preko volje se sažalio na njih.<br /><br />„Uđite“, reče.<br /><br />Pratili su ga, puneći usku sobu koja mu je služila kao trpezarija, spavaća soba i skladište: mrežasti sanduci su bili naslagan u duplom redu uz jedan zid, a drugi su služili kao nameštaj.<br /><br />Krevet napravljen od naslaga ćilima pokriven plastičnom mušemom je bio blizu dve metalne kutije spojene tako da čine sto. Povukao je ručku na kafeinatoru, podešavajući ga na grejanje i stavio ga na sto pre nego što je krenuo u potragu za šoljama u kutiji okrnjenih šolja sa logom stanice. Pogledavajući na rođake, uzeo je sušeno meso i otvorio ga.<br /><br />Dvoje su sedeli na podu, zalivajući brzo zalogaje mesa sa gutljajima kafe, dok je Sla činio to isto, prekrštenih nogu na krevetu, kostiju tinejdžerski mekih i savitljivih. Kalakak je odvratio svoje oči i fokusirao se na Tedeslu.<br /><br />„Osvojili smo nagradu“, reče Tedesla. „Karte za nas troje do stanice.“<br /><br />„Nagradu?“<br /><br />„Za kupovinu, zato što smo bili milioniti kupac u novom marketu.“<br /><br />„Nagradu za kupovinu?“ Kalakak je to uzeo u obzir, razmišljajući o tome. Bilo bi lako da uradi nešto slično sa svojom radnjom – ako je bude imao za pet dana, jetko je razmišljao. Zagrizao je meso, gledajući u Tedeslu.<br /><br />„Koliko je novca preostalo?“ rekao je.<br /><br />Tedesla je slegao ramenima. „To je sve, karta.“<br /><br />„A povratna?“<br /><br />„Ne.“ Tedesla je pažljivo zastao. „Trebale su biti povratne karte za dvoje ali nas je troje. Tako da imamo povratnu kartu samo za jedno.“<br /><br />„Koje?“<br /><br />Slegli su ramenima u savršenom skladu. Kao da je tim gestom izazvan, dan se obrušio na njega, umor mu je puzio kožom kao roj insekata.<br /><br />„Možete ostati dok ne sredimo stvari“, zabrundao je. Spuštajući svoju šolju, otišao je do kreveta, Sla mu se makao sa puta. Legao je okrenuvši im leđa i pao u san.<br /><br />Ujutro je video je da su spremili ostatke hrane od sinoć. Pomislio je da su otišli da istražuju, no kad je otvorio vrata koridora, našao ih je kako sede napolju. Ustali su se na noge.<br /><br />„Ja idem u radnju“, reče. „Da li ste je već videli?“ Oni su klimnuli glavama i pratili ga.<br /><br />„Nazvao sam je ‘Aklina roba’“, rekao im je dok su hodali. „Prodajem stvari koje je volela. Korinti mehure i druge đinđuve, stvari koje turisti kupuju.“<br /><br />„Ona je volela takve stvari?“, Sla je pitao.<br /><br />„Voli“, rekao je.<br /><br />Krenuli su koridorom ka Ponoćnim stepenicama, krećući se rukohvatom radije nego stepenicama, sa gravitacijom koja ih je činila lakim kao pero. Kalakove mišićave ruke su ga pokretale mnogo brže nego većinu pešaka kroz tunel širok sto metara, čije su strane imale crne stepenice koje nisu pokazivale znaka izanđalosti ili istrošenosti.<br /><br />„Nije išlo glatko isprva“, reče Kalakak. „Dva puta su me pokrali tokom perioda spavanja, tako da sam unajmio mehanika da je vodi dok nisam tamo.“<br /><br />„Mehanika?“ pitao je Tedesla.<br /><br />„Robot“, reče Kalakak. „Većina pokušava da otkupi svoju slobodu ili da otkupe druge, rade šta mogu. Alo2 je dobra vrsta. Smešan smisao za humor,ali dobra vrsta.“<br /><br />„Mi bismo mogli da pazimo radnju“, reče Sla. „Sa nama ovde, ne bi trebao nekog drugog.“<br /><br />Nije odgovorio, već ušao u vrata apotekara. „Uobičajeno“, prasnuo je na Erkutia, koji je odgovorio dok mu je dodavao paket loptica soka, „Kada ne bi toliko zadržavao tečnost u svom telu, one ne bi izazivale infekciju.“<br /><br />Prošao je karticom da plati. „Znam, znam“, reče.<br /><br />„Ko su ovi sa tobom?“ Erkutio je klimnuo ka rođacima, koji su u krugu stajali iza Kalakaka.<br /><br />„Rođaci“, reče kratko. Progrizao je kroz lopticu i posisao slano-slatku tečnost, pomešanu sa antibioticima.<br /><br />„Čuo sam da postoji neki problem sa tvojim prostorom. „ Erkuto reče i Kalakak zastade pre nego što će da požuri kroz vrata. „Neki“, reče. „Znaću više za dan ili dva, moram da osmotrim situaciju.“<br /><br />„U redu“, reče Erkutio.<br /><br />Krenuli su ka radnji. Ime „Aklina roba“, napisano u standardnom i Balabel crvenom pismu, je stajalo iznad ulaza, koji je Kalakak proširio o sopstvenom trošku da bi olakšao kupcima ulazak.<br /><br />Alo2 ih je pogledao sa sedišta iza tezge.<br /><br />„Mi smo Kalakakovi rođaci. Nećeš više biti potreban“, Sla je mehaniku rekao u zvaničnom tonu.<br /><br />Kalakak je užurbano rekao „Ne slušaj ih. Posetioci od kuće.“ <br /><br />Alo2 je pokazao da je razumeo sa treptajem plavih sočiva koji su mu služili kao oči. Njegova površina je bila napravljena od mat čelika, pokvarenog na mestima sa ulubljenjima od godina rada na pristaništu. „Radnja je zaradila 541 standard“, ono reče. „Grupa od šest mornara je kupila dvanaest suvenira u 2:11. Dvoje Dželidusa je svratilo ali nisu ništa kupili.“<br /><br />„Da li su ti nešto rekli?“ upita.<br /><br />„Hteli su da znaju sumu koju zarađujem“, Alo2 reče. „Pogrešno sam je opisao kao znatno višu nego što zarađujem.“<br /><br />„Dobro“, Kalakak reče zavidljivo. On nije bio sposoban da laže: sam pokušaj je izazivao da mu nabori kod ušiju poljubičaste što bilo ko ko je znao išta o Balabel fiziologiji nije mogao da promaši. Iako je bio majstor nepotpunog izražavanja i pogrešnih uputa, zavidio je Alo2 na sposovnosti da otvoreno izjavi nešto pogrešno.<br /><br />„Dželidusi su teški“, Alo2 izjavi apsolutnu istinu i Kalakak mu klimnu mrzovoljno saglasan.<br /><br />„Pre su koristili dosta mehanika“, reče Alo2.<br /><br />„Pre?“<br /><br />„Sujeverni su. Proširili smo glasinu da mehanici sadrže duše koje su tela izgubile – duhove. Ne svi mi, samo par. Duhovi i smrt ih strašno plaše.“<br /><br />„Šteta što ih ne možemo uveriti da je ovo mesto bilo spremište za tela ili nešto“, reče Kalakak. Prešao je pogledom preko zidova koji su bili prekriveni slojem monotone sumorne plastike preko sivog metala.<br /><br />Bilo je nejasno koju su prvobitnu namenu za prostor tvorci stanice imali na umu, pre mnogo vekova, ali Kalakak nije video da se koristi za nešto drugo sem skladištenje i podneo je peticije kod tri vlade DuploDalje koje su se stalno menjale, uspevajući u čevrtom pokušaju. Dodirnuo je tezgu, ploču srebrnastog stakla koju je pronašao na rasprodaji u Univerzitetu i opsovao. Rođaci su se odmakli od njega, iznenađeni.<br /><br />„Šta?“ pitao je Alo2.<br /><br />„Uložio sam previše rada u ovo da bi ga video otetog“, reče, osećajući se umorno. „Ovo je jedina stvar koju imam da me podseća na Aklu. To je njena prošlost – moja budućnost.“<br /><br />Okrenuo se rođacima. „U redu. Desla, očisti prolaze iza, Sla, operi zid – prvo otkači šalove pa ih vrati kad završiš. Tedesla, sortiraj tu kutiju razglednica i grupiši ih po jeziku. Alo2, da li bi mogao da ostaneš još par sati i pokažeš Tedesli kako da radi sa čitačom kredita?“<br /><br />„Gde ti ideš?“ upita Sla.<br /><br />„Da istražim nešto.“<br /><br />#<br /><br />„Ha“, Bo je rekao pošto je saslušao celu sagu. „Dželidosi su loša vest: poznaju zakon izvana i iznutra.“<br /><br />„Pomislio bi da ne znaju zakone DvaputDalje“, Kalakak reče ogorčeno. Otpio je gutljaj mirisnog čaja koji mu je Bo servirao, koji je odisao žutim, slamnatim cvetovima koji su mirisali poput meda i jabuke.<br /><br />„Verovatno su čekali moment koji bi im omogućio ovo da urade“, Bo reče. Visok osam stopa, bele kože, ćosav i sa blistavim crnim očima, Boov zastrašujuć izgled mu je omogućavao da održava svoje poslove urednima. „Mnogo ljudi gleda kako se stvari menjaju na stanici, tražeći šansu. Ali kako mogu da zahtevaju tvoj prostor. Mislio sam da je bio prazan pre nego što si se doselio ovde.“<br /><br />„Bio je“, Kalakak reče. „Ali ovde su bila uskladištena kolica kafe na tri dana u jednom momentu, privremeno. Oni potražuju prostor na osnovu toga što su posedovali većinu tih kolica.“<br /><br />„Feh“, Bo reče. „Možeš da napraviš da im bude preskupo da te isteraju, pretpostavljam…“<br /><br />„Teško... Na toj lokaciji mogu da nadoknade veoma veliku sumu prilično brzo. Mnogo veću no što ja mogu da podignem protiv njih.“<br /><br />„Možeš da sačekaš i vidiš šta će se desiti sledeći put kad se promeni vlada.“<br /><br />Kalakak je zatresao glavom. „Tada će biti trenutačni zakupci –- većina zakona bi išla u njihovu korist.“<br /><br />„Kakva šteta“, Bo reče. „sećam se kada si bio prvi put na stanici – trebalo ti je godinu dana da uštediš dovoljno da kupiš građanstvo na stanici, a da ne pominjem koliko je trebalo da podneseš zahtev na taj prostor. Kada ste ti i tvoja žena prvi put došli…“ Pustio je rečenicu da odluta u neprijatnu tišinu.<br /><br />„Sve je to završeno i prošlo“, Kalakak reče. Otpio je svoj, sad već hladan čaj.<br /><br />#<br /><br />Nazad u radnji, opsovao je kada je video nered koji je Sla napravio. Šalovi, postavljeni na zid još mokar od pranja, pustili su šarene boje na beli plastični zid.<br /><br />„Nisam hteo“, ono reče, skupljajući se nesrećno u sebe. Tedesla mu je prišalo odozada i dodirnulo njegovo rame, gledajući u Kalakaka pogledom koji ga je podsetio na Aklu. Na kraju, ona je naučila da povlači strune njegove krivice poput muzičkog instrumenta. Taj osećaj je sijao u njegovom umu poput Slaovih nesrećnih očiju.<br /><br />„Nema veze“, uzdahnuo je. „Skini te dole i složi ih. Prodaćemo ih Dželidusima za pristojne pare, siguran sam.“ Namrštio se na obojen zid; boja je bila bledo roze i zelena, pernatog dizajna poput lišća paprati.<br /><br />Kasno te noći, čuo ih je kako šapuću zajedno, koreći Sla. Pošto su završili, čuo je najmlađeg rođaka kako plače a zatim drugo dvoje kako ga teše.<br /><br />„Naravno da je čudno ovde“, Desla reče. „Ali sutra ćemo ići i uzeti malene kremaste kolače sa Trga Hrane o kojem je žena pričala. Slatke i lake poput vazduha, ona reče.“<br /><br />„Nešto ćemo doneti nazad“, Desla je promrmljalo. „Zaslužuje da neko pazi na njega, sada kada nema više njegove žene.<br /><br />„Nikad ne govori o njoj“, primeti je Tedesla.<br /><br />„Nikad“, reče Sla. „Misliš da je umrla od nečeg jezivog?“ Drugo dvoje su ga ušutkali i snizili ton u tiho mrmljanje koje nije više mogao da razazna.<br /><br />Kada su se svetla u hodniku zasjala jutarnjom belinom, dozvolio je pojačanim angstromima da ga probude i popio još jednu od kiselih loptica. Njegova bešika je bila isto kao i dan pre, iziritirana i pomalo bolna, ali barem nije bila gore.<br /><br />Sla je bilo vedro. Kalakak je njima troma dao slobodan dan, sa šakom vaučera koje je sakupio kroz razmene sa drugim prodavcima. <br /><br />Alo2 je čistio prolaze kad je on ušao.<br /><br />„Gde ti je pratnja?“ pitao ga je jetko. Zatresao je glavom. „Poslao sam čopor na Trg Hrane.“<br /><br />#<br /><br />„Dobro. Šta ćeš da uradiš u vezi sa Dželidusima?“<br /><br />„Nema šta mnogo da uradim“, reče. Pomerajući se ka čitaču kartica, dodirnuo ga je, proveravajući sumu. „Idem danas da vidim Podsekretara. Da li bi mogao ponovo da paziš na radnju?“<br /><br />„A rođaci?“ mehanik reče.<br /><br />Zatresao je glavu. „Rekao sam im da imaju slobodan dan danas i da me nađu uveče da jedemo zajedno.“<br /><br />„Pokušali su da me pitaju pitanja o Akli juče.“<br /><br />„Šta si im rekao?“<br /><br />„Da ne znam ništa. Mislim da još uvek ne shvataju da oni koji nisu Balabeli mogu da lažu. Nije da se žalim. Srednje mi je juče dohvatalo i nosilo stvari kad sam mu opisao bol koji mi iznenadni pokreti uzrokuju u mojim otpornicima.<br /><br />Nasmejao se. „Naučiće uskoro, siguran sam.“ Popio je još jednu lopticu soka, osećajući kako mu se šanse popravljaju svakog minuta. Njegovo raspoloženje je potvrđeno kada ga je Podsekretar primio iznenađujuće brzo, međutim brzo je isparilo kada mu je zvaničnik otvoreno spomenuo sumu koju su Dželidusi već dali.<br /><br />„Ne mogu to da dostignem u tako kratkom roku“, Kalakak je probao. „No možda s vremenom…“<br /><br />Zvaničnik je zatresao glavom. „Stvari se prebrzo menjaju ovde. Nije bilo vlade koja je trajala duže od šest meseci već preko deset godina.“ Reče. „Ko može da pretpostavi šta će se desiti? Najbolje je da uzmem to što mogu dok mogu.“<br /><br />„U redu“, Kalakak reče.<br /><br />Bo je bio slično obeshrabrujuć. „Šimpanza, dole u Klik Baru reče da Podsekretar uzme usamljenog mornara svako toliko, časti ga dobrim obrokom i uglavnom doručkom, nije izbirljiv po pitanju izgleda. Nemam nikoga ko bi ga mogao pritisnuti.“<br /><br />„A i Dželidusi su ionako bolji u nasilnom pritiskanju“, Kalakak reče. Uzdahnu. „Hvala u svakom slučaju.“<br /><br />Vraćajući se kući kroz Trg Hrane, naišao je na prodavca nudli kako vrišti na rođake, koji su stajali u liniji, pred zlim čovekom crvenom u licu, ruku zbunjeno sklopljenih zajedno.<br /><br />„Šta se ovde desilo?“ pitao je, hitajući.<br /><br />„Pokupe mašinu za supu, sve pomešaju, loše programiranje!“ čovek je vikao, a njegov glas je parao Kalakakove uči. „Skupa mašina!“<br /><br />„Samo smo gledali u nju“, Sla nabusito reče, ošinuvši repom.<br /><br />„Mislili smo da bi mogao da uzmeš jednu za radnju“, Desla reče.<br /><br />„Koliko da bi se popravilo?“ Kalakak reče prodavcu. Voleo bi da može da laže, da se pretvara da ovaj trio, tako očito njegove rase, nije imao veze sa njim, nikakve posledice po njega. No svaki je njihov pokret obznanjivao da su njegovi.<br /><br />„Pedeset kredita.“<br /><br />„Daću ti deset ovde i sada ili dvadeset u kreditu u prodavnici.<br /><br />„Petnaest ovde i sada.“ Prodavac reče i provuče Kalakakovu karticu kroz njegov čitač ukucavajući brojeve dok je gledao rođake. Kao da njegov novac nije oticao dovoljno brzo, mislio je.<br /><br />„Ne plaćaš mu, zar ne?“, Sla je pitalo. „Samo smo gledali!“<br /><br />„Očito ste pritisnuli par dugmića“, Kalakak uzdahnu. Pratili su ga kako je zaokružio oko ulaza Ponoćnih Stepenica ka radnji.<br /><br />„Mogao bi da prodaš mnogo hrane u svojoj radnji“, Sla reče.<br /><br />„Nismo u zoni u kojoj je dozvoljeno prodavati hranu.“<br /><br />„Ali prodaješ čokoladu i kutije sa voćem.“<br /><br />„To je zapakovano.“<br /><br />„Oh“, Sla reče.<br /><br />„Večeras možete da pazite radnju sa Alo2“, reče. „Prvo dvoje u petosatnu smenu, onda samo Desla.“<br /><br />„U redu“, Tedesla reče saglasno.<br /><br />„Šta ću ja raditi, samo?“ Desla je pitalo, uznemireno.<br /><br />„Možeš da sediš u radnji sa njima. Samo ne moraš da radiš. No ako ti bude dosadno, Alo2 ti može pokazati kako da pleteš hiber korpe. Njih dosta prodajemo.“<br /><br />„A šta ćemo mi raditi kad Desla bude radilo?“, Tedesla je upitalo. „Sedeti i plesti korpe takođe?“<br /><br />„Možda biste želeli da idete da si uzmete nešto hrane u tom momentu i nešto donesete nazad Desli. U tom slučaju, ne gledajte ili dirajte bilo kakve mašine nego dozvolite prodavcu da vam da hranu“, reče. „U svakom slučaju, videću vas ujutro.“<br /><br />Međutim, u samoći sobe, stvari su odavale utisak praznoće. Isto kao posle Aklinog odlaska, puno neobičnog eha i prostora koji nije mogao da bude popunjen kutijama korintskog želea i bioluminescentnog mastila. Popio je još jednu lopticu medicinskog soka i sažvakao pakovanje suvih proteinskih pahuljica, spirajući ih sa gutljajima mesnatog, masnog čaja, dok je srednjim rukama nanosio losion na drugu, uklanjajući komadiće akumulisane, izrasle kože iščupavajući zanoktice da bi izglačao svaku oštru, zakrivljenu kandžu.<br /><br />„Nedostaješ mi“, reče glasno u prazan vazduh. „Stvarno.“<br /><br />#<br /><br />Sledeći dan, Desla je uspeo da poplavi radnju. Sve troje su imali probavne probleme zbog preterivanja u kremastim kolačima i otpremnik blizu radnje se prepunio i sve vratio nazad. Progacao je kroz prostranstvo prljave vode, otvarajući vrata radnje da bi video još vode kako se skuplja u prolazima, a na njoj ploveći fini prekrivač prašine, dlaka i delića materijala za pakovanje. Zatvorio je vodu kod izvora i pozvao registrovanog vodoinstalatera pre nego je poslao trio da skuplja vodu. Nosio je vodu u četiri prljave kofe u isto vreme do reciklera da bi povratio barem deo para. <br /><br />„Gledaj“, reče Tedesli. „Vas troje biste mogli da počnete da tražite drugi posao. Izgubiću radnju za tri dana zbog prava potraživanja drugih, i neću imati šta da vam ponudim da radite.“<br /><br />„Možemo to da uradimo.“ Tedesla reče. Potapšao je njegovu ruku ljubazno. „Ne brini se, Aklin muže. Mi ćemo pomoći u snabdevanju domaćinstva i održavati stil života koji bi ona volela da vodiš.“<br /><br />„To nije ono na šta sam mislio“, on reče. „Mislim, imaću višak stvari a neću imati mesta gde da ih stavim dok budem tražio prostor za radnju. Soba će biti popunjena.“<br /><br />Tedeslini nabori na ušima su rečito zadrhtali sa razočarenjem, ali sve što je rekao je bilo „Shvatam.“ pre nego što je otišao nazad da pomogne da se očisti voda sa poda.<br /><br />#<br /><br />Između traženja načina da sačuva radnju, pokušao je da im nađe prostor za život, ali je bila navala posetilaca – trgovački sajam se održavao u sledeća tri dana te se tako pomirio sa još jednom nedeljom njihovog prisustva. Napravio im je raspored suprotan od svog, ističući njegovu efikasnost u držanju radnje non stop otvorene, i platio Alo2 duplo od uobičajenog da ih drži na oku.<br /><br />U međuvremenu je pronašao privatnu jedinicu i pretraživao kroz beskrajne podatke na mreži, pokušavajući da nađe rupu u zakonu između konstantnih poseta otpremniku da ublaži gorenje u njegovim preponama. Stao je na putu kući za još loptica i ignorisao Erkutijeva pitanja. Svaka pretraga je zatvarala još jedna vrata. Kad je došao do radnje, našao je Boa koji ga je čekao sa savetom.<br /><br />„Jedan od novih zaposlenih je Dželidu porekla tako da sam ih pitao o toj rasi.“ reče Kalakaku. „Moraš da paziš šta im govoriš. Njihova specijalnost su uvrede i klevete, verovatno će te isprovocirati da kažeš bilo šta za šta mogu da te tuže.“<br /><br />„Kao da uzimanje radnje nije loše samo po sebi?“ Kalakak je progunđao.<br /><br />„Glasine kažu da bi moglo doći do pada vlade“, Bo reče.<br /><br />„Tako brzo?“<br /><br />„Ovo je bila poprilično apatetična vlada; dosta oldtajmera nije previše zadovoljno sa njom. <br /><br />„No i dalje, kada bi se promenila za dva dana, to bi bila promena brža no što sam je ja ikada video ovde“, Kalakak reče.<br /><br />„Istina“, Bo reče. „No mislio sam da te pomen toga može oraspoložiti. Kako su tvoji novi dodaci?“<br /><br />„Danas nisu uradili mnogo, za sada“, Kalakak reče. „Sla je pokušao da pojede ljubimca od turiste sinoć, izgleda, ali ga je Alo2 zaustavio na vreme.“<br /><br />Bo frknu.<br /><br />„Uskoro će doći na večeru“, Kalakak reče, pogledavajući na nivo svetlosti u koridoru.<br /><br />Međutim sledeći ljudi koji us ušli na vrata nisu bili rođaci, već par Dželidusa. Kalakak im se nasmešio učitivo i s podrazumevanjem signalizirao srednjom rukom na Boa, koji se približio, zureći u njih.<br /><br />„Čuli smo da je bilo sabotaže u radnji“, reče muškarac. Žena je pokazala na boje na zidu pozadi. „I voda“, reče čovek. „Pukla je cev?“<br /><br />„Mali problem, brzo rešen“, Kalakak reče. Sla i drugo dvoje su ušli kroz vrata na vreme da čuju poslednje reči.<br /><br />„Da li postoji neki problem?“ Sla upita. Njih troje su takođe prišli da pogledaju Dželiduse.<br /><br />„Ne želimo da se i dalje šteti naše vlasništvo“, reče čovek. „Spremni smo da ponudimo sumu da smesta ispraznite prostor. Inače ćemo krenuti da vam naplaćujemo štetu na ono što će biti naše vlasništvo.“<br /><br />„Nikad!“ ogorčeno reče Sla iza njega, Bo je okrenuo očima ka Kalakaku, prenaglašeno nemo izgovarajući reči „uvrede i klevete“.<br /><br />„Nemate pravo da izbacite ovog čoveka! Vi ste vrlo loši ljudi jer to radite!“ Desla je dodalo.<br /><br />„Reci mi više o tome“, reče žena, požudno slušajući. „Zašto ga ne bismo smeli izbaciti?“<br /><br />„Nazvao je ovu radnju po svojoj ženi i ona ostaje ovde da je pazi, sa ljubavlju i pažnjom!“ Tedesla reče uprkos Kalakakovom mahnitom signaliziranju. <br /><br />Kalakak je otvorio usta da ga ispravi, ali je zatim slegao ramenima i zaćutao.<br /><br />„Kako to?“ muškarac je zahtevao objašnjnje. „Misliš ona i dalje živi ovde?“<br /><br />„U smrti, kao i u životu, ona je kraj njega!“ Sla je protestvovalo. „Pazeći na njega sa večitom odanosti.“<br /><br />„Duh!“ žena uzviknu, prebledevši. Ona i njen sazemljak izmeniše poglede.<br /><br />„To je trik“, on reče, ali ona zatrese glavom. „Balabeli ne mogu da lažu“, reče. „Vidiš mu nabore na ušima?“<br /><br />Mogu, Kalakak pomisli, zaboraviti da isprave pogrešne utiske. Akla je otišla na teretnjaku, govoreći da želi da „pronađe sebe“ i nikad se nije vratila. Njeno osamljivanje je nešto nenormalno za njenu rasu i nije želeo da ispravi to što su rođaci smatrali da je mrtva – ona bi, razmišljao je, to više volela.<br /><br />„Da li ćete povući svoj zahtev?“ pitao je dok su se Dželidusi probijali kroz rođake ka vratima. Žena je pljunula i napravila pokret koji nije prepoznao kao jedini odgovor.<br /><br />„Dobro urađeno“, Bo reče.<br /><br />Kalakak je pogledao na rođake blistajući od zadovoljstva. Saplićući se iza pulta, uze neotvorenu bocu alkohola i poče da petlja oko čepa.<br /><br />„Znači radnja je sigurna?“ Tedesla reče.<br /><br />„Da“, reče Kalakak, sipajući malo alkohola u šolje oslikane blistajućim zvezdama.<br /><br />„Ne moramo da tražimo posao ipak! Možemo da nastavimo da radimo u radnji!“ reče Sla.<br /><br />„Pa“, reče Kalakak. „Ne znam da li bih išao dotle.“</p><br /><p style="text-align: right;">Autor: <a href="http://www.kittywumpus.net/">Ket Rambo</a><br />Prevod: Dragana Ličina<br /></p>Fingolfin The Elf Kinghttp://www.blogger.com/profile/05539737679387687659noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-91334275101263012912009-11-15T21:53:00.005+01:002009-11-17T11:38:16.172+01:00Pakleni raj<p style="line-height: 12pt; text-align: justify;"><br />Džef Kembel je bacio pogled na svoj ručni sat. Jedva je čekao pauzu. Nadao se da će tada naći Harvija sa novom zalihom sjaja. Zavalio se u stolicu i pustio da mu pogled luta kancelarijom.<br /><br />Video je ljude kako sede za svojim stolovima, zureći u monitore kompjutera, kucajući po tastaturi, javljajući se na telefon, baveći se papirologijom. Kroz prozor je video poslovnu zgradu sa druge strane ulice u kojoj je još ljudi radilo uglavnom isto. Da li je tako po celom gradu? Po celom svetu? Zasigurno tako izgleda.<br /><br />Kancelarijski život mu je bio smrtno dosadan, i da mu Harvi nije jednog dana prišao, ne bi uspeo da izdrži. Prva doza sjaja mu je otvorila novi svet – i bukvalno i figurativno. Počeo je često da koristi sjaj i više nije mogao da zamisli život bez tih crnih pilula.<br /><br />Ta prva doza je bila besplatna – sada za njih plaća dobru cenu, ali ne smeta mu. Novac koji potroši se potpuno isplati.<br /><br />Kada je napokon ušao u kafeteriju bilo mu je drago da vidi Harvija koji gucnu kafu i široko mu se osmehnu.<br /><br />„Doneo sam malo ovih“, reče on, otvorivši šaku na delić sekunde da bi Džef video nekoliko crnih pilula. Neko vreme su pričali, novac je promenio vlasnika i Džef je stavio u džep svoju novu zalihu sjaja.<br /><br />Nakon pauze se vratio za svoj sto i morao je da se uzdržava da ne popije pilule odmah. Drugi svet ga je mamio svojim herojskim delima, snažnim osećanjima i jednostavnim zadovoljstvima, ali morao je da sačeka. Pokušao je da se koncentriše na posao koji toliko mrzi i učini ono što se od njega očekuje. Ipak je to njegov posao.<br /><br />Kada je konačno stigao kući, progutao je pilule, prigrlivši učinak po kojem su dobile ime i prepustio se njihovom ropstvu. Soba oko njega sjaktala je poput opsene, a „drugi“ svet je postajao sve opipljiviji dok nije u potpunosti ispunio stvarnost. Posle nekog vremena sva sećanja na „stvarni“ svet biće potpuno izbrisana.<br /><br />Kada se okruženje ustalilo, Džef protegnu mišiće. Uvek je teško nastaviti sa radnjom tamo gde je stao, budući da su se sećanja tek postepeno vraćala. Zar se nisu on i njegovi ratnici pripremali za veliku bitku protiv najezde varvara? Izašao je iz svog šatora, pogledao naokolo i video da svi ostali ratnici zaista čekaju njegovu zapovest. Sunčeva svetlost se presijavala na njihovim znojavim telima i njihovim mačevima i sekirama. Da, sada se seća. Samo što nisu krenuli u napad protiv neprijateljske zaštitnice.<br /><br />„Idemo“, jednostavno je rekao. Svi su odjurili, nestrpljivi da stupe u borbu. To je ono za čim toliko žudei: pogibeljne avanture, drugarstvo, velika dela, bezuslovno poštovanje i odanost njegove braće po oružju. Od toga se oseća živim. To je postojanje koje je vredno življenja. Potrčao je, željan da vidi krv neprijatelja. <br /><br />Do zalaska sunca je sve bilo gotovo. Neprijatelj je do poslednjeg čoveka ubijen, ali i Džefova vojska je pretrpela teške gubitke. Samo polovina njegovih ljudi se vratila sa bojnog polja, a neki od njih su bili teško povređeni. Sam Džef je zadobio duboku posekotinu na ruci i izgubio je prilično krvi.<br /><br />U njegovom šatoru rane su mu vidale četiri žene, sa kojima bi više voleo da se upusti u druge aktivnosti samo da mu je stanje dozvoljavalo. Sada je bio zadovoljan da se odmori i oporavi.<br /><br />Kasnije te večeri ga je posetio vrač. Proverio mu je zavoje, sa odobravanjem klimnuo i seo do njega.<br /><br />„Ovo danas je bila samo čarka. Uskoro ćemo morati da bijemo pravu bitku. Misliš li da ćemo biti dovoljno snažni?“<br /><br />„Ne znam“, priznade Džef. „Imali smo gubitke, a sledeći put neprijatelj može biti brojniji od nas.“<br /><br />Neko vreme je vladala tišina, a onda je vrač nastavio:<br /><br />„Bojim se da ima još loših vesti. Iscrpla mi se zaliha semena sjaja.“<br /><br />„Semena sjaja“, prošaputa Džef glasom koji beše na ivici očajanja. Gotovo da je zaboravio na to, ali sećanja su mu vraćala. Imao je običaj da proguta te misteriozne semenke koje imaju tako divan efekat. Dozvoljavale su mu da na neko vreme pobegne u svet mašte, gde može da zaboravi sve teškoće svog herojskog života, koji ipak nije uvek tako herojski.<br /><br />Taj svet mašte je bio u prošlosti pre apokalipse, u periodu kojeg su se tek nejasno sećali u mučnom dobu neovarvarizma. Ljudi su vodili raskošne živote, radili u poslovnim zgradama u kojima nisu vrebale nikakve opasnosti. Svet nije znao ni za napadačke vojske, ni divlje životijne, ni teške bolesti, povrede i infekcije.<br /><br />Sada se setio svih detalja. Života u „kancelariji“. Kompjuterskih monitora. Telefona. Grada punog takvih kancelarija, sa hiljadama ljudi koji žive mirne, bezbrižne živote, izgrađuju karijere koje ih ispunjavaju. Bezbedan svet u kojem se planira na duge staze, što neupućeni mogu zameniti sa monotonijom, a nezahvalni dosadom.<br /><br />Bez semena sjaja biće nemoguće vratiti se tamo. Biće zaglavljen u pravom životu i svim mukama koje on donosi. Raj, čak iako je postojao u njegovoj glavi svega par sati, biće izvan njegovog domašaja. Zar nikada neće ponovo sedeti za svojim stolom, raditi na svom kompjuteru, podići slušalicu svog telefona? Zar nikada neće ponovo videti „Harvija“, fantomskog dilera čija bi pojava najavila kraj efekta semenki sjaja i korisnikov neminovni povratak u surovu stvarnost? <br /><br />Zavalio se u jastuke. „Zaista loša vest“, rekao je vraču.<br /></p><br /></p><p style="text-align: right;">Autor: <a href="www.frankroger.be">Frenk Rodžer</a><br />Prevod: Srđan Ajduković<br /></p>Fingolfin The Elf Kinghttp://www.blogger.com/profile/05539737679387687659noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-51387382149831235322009-09-11T14:42:00.005+02:002009-09-11T14:45:31.378+02:00Planetes<p style="line-height: 12pt; text-align: justify;"><br />Godina snimanja: 2003.<br />Broj epizoda: 26<br /><br />Godina je 2075. Nafta je odavno potrošena, a Mesec, taj Zemljin neumorni pratilac rošavog lica, ne samo što je kolonizovan već je i prepun novootkrivenog izvora energije. Astronauti, svemirski letovi i boravak u nultoj gravitaciji deo su svakodnevice ljudskog života.<br /><br /><a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhuQvVT4MGzyhPNcob-EfiHYdoZIoVl_RZEfuiEBCyNZfLnAgNVmPihOgglwflq5KQUsV5E8Ik60DQVt5MuC6JBiyJPr9lqaYxjfQqARW-ydMa1wEwhmJ1hHrOm9vBmpbRC3DCDg7PYH_po/s1600-h/PlanetES+-+DVD.jpg"><img style="float:left; margin:0 10px 10px 0;cursor:pointer; cursor:hand;width: 400px; height: 267px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhuQvVT4MGzyhPNcob-EfiHYdoZIoVl_RZEfuiEBCyNZfLnAgNVmPihOgglwflq5KQUsV5E8Ik60DQVt5MuC6JBiyJPr9lqaYxjfQqARW-ydMa1wEwhmJ1hHrOm9vBmpbRC3DCDg7PYH_po/s400/PlanetES+-+DVD.jpg" border="0" alt=""id="BLOGGER_PHOTO_ID_5380180719262947250" /></a><br /><br><br /><br />Međutim, na put još bržem razvoju svemirskih putovanja staju tvorevine kratkovidih žitelja 20. veka – raznorazni svemirski otpad poput matorih, pokvarenih satelita i njihovih komponenata, delova letelica, osoba sahranjenih u svemiru i ostalih zvrčki koje prete da se sudare sa nekim od brodova koji lete na Zemlju ili sa nje. I tu, dragi čitaoci, na scenu stupaju junaci naše serije – pripadnici odeljenja za uklanjanje otpada svemirske stanice Seven, koja je u vlasništvu Technore, kompanije-giganta.<br /><br /><a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhUqOGt1dKlA3R4sle9IXe4-9vVAcyHpXPSCSMqUwRWEldYmTcpdDgHwWsXmGVdAy916dmMpRV47FznfPDNstPGqraLxPQGBO3GSe3NaWXn1rj6ylgkkN3u6dF6Tp3mYoeGZZoBZlIOO_4u/s1600-h/planetes1.jpg"><img style="float:left; margin:0 10px 10px 0;cursor:pointer; cursor:hand;width: 400px; height: 225px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhUqOGt1dKlA3R4sle9IXe4-9vVAcyHpXPSCSMqUwRWEldYmTcpdDgHwWsXmGVdAy916dmMpRV47FznfPDNstPGqraLxPQGBO3GSe3NaWXn1rj6ylgkkN3u6dF6Tp3mYoeGZZoBZlIOO_4u/s400/planetes1.jpg" border="0" alt=""id="BLOGGER_PHOTO_ID_5380182233229349346" /></a><br /><br /><br /><br />Naravno, vama je serija u najavi već dosadna i počinjete da se pitate kakve veze svemirski đubretari imaju sa bilo čime i kakav je to anime bez nindži sa specijalnim moćima, bez opakih samuraja, bez obnaženih, prsatih teta i dosta acije i krvi. Odličan anime!, izdirem se na vas časteći vas usputnom ćuškom i, prekidajući vam tok misli, zakrvavljenih očiju buljim u vas dok se ne povinujete mojoj volji i poverujete mi.<br /><br /><a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEggRFDBzaIdNV2HdpMiPaNJvjgZNE5a0vIR5_uJKQwRwacBsG6VPIi2JyAqD06NUkgBo1j_s9LUF0X6gvNPzNBkCPWoo6FaZ4kJX07-fyfBYPfJ0r0FI5rLDGUiySAVkXAkcUp3vO-DAJSj/s1600-h/planet-es.jpg"><img style="float:left; margin:0 10px 10px 0;cursor:pointer; cursor:hand;width: 400px; height: 202px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEggRFDBzaIdNV2HdpMiPaNJvjgZNE5a0vIR5_uJKQwRwacBsG6VPIi2JyAqD06NUkgBo1j_s9LUF0X6gvNPzNBkCPWoo6FaZ4kJX07-fyfBYPfJ0r0FI5rLDGUiySAVkXAkcUp3vO-DAJSj/s400/planet-es.jpg" border="0" alt=""id="BLOGGER_PHOTO_ID_5380186462407604754" /></a><br /><br><br /><br /><br />Sada sledi par reči o animeu. Dakle, kao što je prethodno rečeno, priča prati ekipu svemirskih đubretara i prikazuje njihove dogodovštine u svemiru. Serija je u suštini tvrda SF ljubavna drama koja se bavi gomilom pitanja počev od odnosa među ljudima i među nacijama, odnosom između velikih kompanija i njihovih zaposlenih, uticajem tih kompanija na svet, položajem siromašnih zemalja u odnosu na razvijene i jake, monopoloizacijom svemirskih resursa, terorizmom, ljudskim avanturističkim duhom, kolonizacijom Sunčevog sistema... Jasno vam već postaje da pred sobom imate seriju koja se, kao i svaki dobar SF, bavi gomilom pitanja i problema koji ili već postoje ili, pak, prete da nastanu.<br /><br /><a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiXsz6MCDa9YuNcBvj49yuIXb26U6CT3ecrYDgGDQxQFjE1IVr4b68-jFHAqxYxqd8VauBIWmcI12fWfCZOwuD86kRfiHGuOfDie3SLHYnRuftALl47RDDlTXLDekNU8943UkkOxBtlSOy2/s1600-h/snapshot20090809022502.jpg"><img style="float:left; margin:0 10px 10px 0;cursor:pointer; cursor:hand;width: 400px; height: 225px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiXsz6MCDa9YuNcBvj49yuIXb26U6CT3ecrYDgGDQxQFjE1IVr4b68-jFHAqxYxqd8VauBIWmcI12fWfCZOwuD86kRfiHGuOfDie3SLHYnRuftALl47RDDlTXLDekNU8943UkkOxBtlSOy2/s400/snapshot20090809022502.jpg" border="0" alt=""id="BLOGGER_PHOTO_ID_5380188813440102770" /></a><br /><br /><br /><br />Pored gore navedenog dodajte zanimljive likove, realističnu futurističku atmosferu i veoma jaku, toplu i ubedljivu priču iskazanu kroz lep crtež i animaciju i predivnu muziku. Kada sve to saberete, oduzmete, pomnožite i podelite, ostaje vam remek-delo animea koje nijedan ljubitelj naučnofantastičnog žanra neće sebi dozvoliti da propusti.<br /><br />Toliko od mene. Fingy, over and out. You copy?<br /></p>Fingolfin The Elf Kinghttp://www.blogger.com/profile/05539737679387687659noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-58612135291092355642009-03-31T10:06:00.003+02:002009-03-31T10:16:54.434+02:00Putovanje brojkama<p style="line-height: 12pt; text-align: justify;"><br />Svi ostali putnici već su napustili šatl pre no što je Bejzil uopšte skinuo pojas i ustao. Mrzeo je uske kabine u kojima je bio primoran da putuje, a nije mogao da podnese ni misao da se gura sa ostalim putnicima. Bilo mu je dovoljno loše da oseti haotični vrtlog toliko umova u njegovoj blizini – bio je to dar (ili pre kletva) zbog kojeg je bio isuviše svestan poganosti života. Na sreću, kada je bilo više od nekoliko ljudi u blizini, sve bi postajalo mrlja i mogao je da ignoriše pojedina osećanja. Misao da mora s njima da deli vazduh mogao je da podnese samo znajući da se isti steriliše u prečišćivačima.<br /><br />Nasmešena stjuardesa pored izlaza gledala ga je u iščekivanju dok je išao niz kabinu, brojeći pritom svaki korak. Talas nestrpljenja zapahnuo ga je kad joj se približio. Jedanaest koraka.<br /><br />„Želim Vam ugodan dan“, reče ona dok je silazio iz kabine, pazeći da se ne očeše o nju. Osećanja olakšanja, iznerviranosti i umora iskipeše iz nje, udarajući ga po ramenima i slabeći sve više kako se odmicao. Dvadeset sedam koraka niz tunel za prilaz šatlu i sedam koraka kroz prostor za prijem do pulta službe bezbednosti. Sve vreme je dirkao svoju identifikacionu karticu u bočnom džepu. Zašao je u sferu dosade.<br /><br />Službenica sa najslabijim mogućim tračkom osmeha ispruži ruku, očekujući da joj dâ identifikacionu karticu. Izvukao ju je, pažljivo je držeći palcem pričvršćenu za dlan, zastao, i onda je vratio nazad. Ponovo ju je izvukao. Onda ju je vratio nazad. Treći put skoro da ju je predao službenici, ali ga neki impuls natera da je vrati ponovo nazad. Izloženost prevelikoj svesnosti drugih i kompulsivna potreba za sopstvenom rutinom – Bejzil nije bio siguran šta je bilo razlog, a šta posledica.<br /><br />Zapahnu ga oštar nalet iznerviranosti i tračak osmeha nestade sa lica službenice. On joj pruži karticu, srećan što je ritual gotov. Svi ostali putnici već su se ukrcali na Astropolis, a mešavina uzbuđenja i tuceta drugih osećanja koja su se mešala razbijala se pre no što bi došla do njega punom snagom. Deset koraka posle stola obezbeđenja prošao je kroz otvor i našao se u širokom, jarko osvetljenom hodniku. Nekoliko ljudi se kretalo u oba smera, ali ih na sreću nije bilo dovoljno da se stvori gužva. Bilo mu je lakše da ignoriše nabore njihovih osećanja kako su ljudi odmicali pored njega.<br /><br />Samo šest koraka dalje od mesta gde je stajao, na zidu je bila mapa Astropolisa. Očistivši ekran pažljivo higijenskom maramicom, ukucao je broj svoje odaje na monitor, koji je reagovao na dodir. Položaj njegove sobe pojavio se na mapi kao pulsirajuća zelena tačka. Neki veliki čovek s neurednim brkovima koji su delovali masno pojavi mu se tik pored lakta, čekajući svoj red za monitor. Blaga zabrinutost curela je iz njega. Bejzil ga pogleda iziritirano.<br /><br />„Dajte mi malo privatnosti, molim Vas“, reče oštro. Čovek je delovao zbunjeno, ali učini ipak korak unazad, a Bejzila sekundu kasnije zapljusnu jači talas uvređenosti, koja kao da se pokoravala nekom od Njutnovih zakona. Posmatrao je mapu pažljivo, računajući gde se njegov apartman nalazi tačno u odnosu na ovu poziciju i koliko će mu koraka biti potrebno za svaki deo hodnika dok se ne nađe u poznatijem prostoru. Kad toliko stvari nije pod njegovom kontrolom, opsesija tačnošću davala mu je osećaj snage. Brka se nestrpljivo nakašlja, ne znajući da je to bilo potpuno nepotrebno, budući da mu se ono isto osećanje koje je Bejzil osetio gomilalo. Bejzil ga je ignorisao, računajući broj koraka i utapajući se u auru smirenosti. Trideset šest koraka do račvanja, zatim levo, pa četrnaest koraka do lifta, a onda dva sprata naviše...<br /><br />Brka se okrenu i ode da traži drugu mapu, a njegove sve slabije emocije udarale su Bejzila u leđa kao plima koja se povlačila. Bejzil je nastavio da računa, dok nije konačno, u miru sa svojom okolinom, krenuo da korača. Oprezno je izbegavao ljude na putu, pazeći da mu to ne utiče na dužinu koraka. Svetla se ugasiše.<br /><br />Začuše se uzdisaji i prigušeni krici ljudi kroz ceo hodnik. Ogromni talasi panike i straha zapljusnuše Bejzila sa svih strana, udarajući mu o um u snažnim, konstantnim napadima. Niko se nije pomerao. Posle nekoliko sekundi, u tami se začu pojačan glas.<br /><br />„Ovde šef odeljenja za tehničko održavanje Eldži Bredislo. Svetla je nestalo u celom habitatu. Molim Vas, budite uvereni da ostali sistemi funkcionišu normalno i da ne postoji nikakva opasnost.“ Zastade. „Pomoćna svetla bi trebalo da već gore, ali izgleda da je došlo do neke odložene reakcije. Ostanite na vašim mestima dok se svetlo ne vrati kako bismo izbegli nezgode. Blagovremeno ćemo Vas obaveštavati o situaciji.“<br /><br />Nevidljive figure u hodniku su gunđale i zavijale u negodovanju. Ogromni talasi osećanja nestali su, a odmenili su ih manji, noseći sa sobom iziritiranost i brigu. I oni su se ubrzo pretvorili u veliko more s malim talasima i raspršujućom penom, koje je mogao lako da ignoriše. Bejzil se smešio, i dalje brojeći svoje korake. Mehuri izmešanih emocija odavali su mu da je blizu drugih, manje higijenski nastrojenih ljudi, te je lako izbegavao sudare. Za samo nekoliko trenutaka našao se u sigurnom okruženju svog apartmana, gde mu je raspored stvari bio praktično utisnut u um.<br /><br />Sat vremena kasnije ostali stanari, manje zahtevni u pogledu tačnosti, još uvek su čekali u potpuno mračnim hodnicima, nemajući pojma šta im susedi osećaju. Bejzil je lagano hrkao na svom izuzetno čistom krevetu, gde niko nije bio dovoljno blizu da mu dotakne um.<br /></p><p style="text-align: right;">Autor: <a href="http://www.garethdjones.co.uk/">Garet D. Džons</a><br />Prevod: Miljan Tanić<br /></p>Fingolfin The Elf Kinghttp://www.blogger.com/profile/05539737679387687659noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-2884435846881686122009-03-23T23:07:00.022+01:002009-03-31T10:06:38.260+02:00Galaktika: Svemirska krstarica – krv, znoj i suze<p style="line-height: 12pt; text-align: justify;"><br /></p><p style="line-height: 12pt; text-align: justify;">Jedna od dobrih stvari kod pozicije autora u ovom blogu / časopisu je što nikoga ne moram da pitam za dozvolu da napišem ovaj tekst. Pretpostavljam da trenutno postoji dosta ljudi koji imaju želju da kažu štošta o seriji, njenom kraju i onome što im ona znači ali biću sebičan i tu privilegiju ću dodeliti sebi.<br /><br /></p><p style="line-height: 12pt; text-align: justify;">Kako početi ovaj tekst? Očigledan odgovor je – rečima, slovo po slovo i tako do kraja, ali nekako mi deluje da reči neće biti dovoljne da prenesu sva osećanja i utiske koji su se u meni gomilali tokom proteklih godina. Mislim da je „Galaktika: Svemirska krstarica“ po mnogo čemu posebna. Po tome što nas tera da osećamo i saosećamo. Po tome što se ne usteže da prikaže naše ružne strane na otvoren i direktan način. Po tome što nas tera da razmišljamo i da, možda, poželimo da se menjamo, budemo bolji. Po tome što prija. Po tome što boli.<br /><br /></p><p style="line-height: 12pt; text-align: justify;"><img style="margin: 12pt 10px 0px 0px;" alt="Galaktika, DVD omot za 4. sezonu" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhzvhFcvUwDgO7HYmnpLJg1KxuY0UKUCYwunAp-jcaiAF6SIRZwNtkpHxn8HEXLRancz26AHZnGkFKP3T6BtA_ETZZmVsSUKKpjQH7dMFg3bfO6s5et_Qpje8GiyzY90daUcg6iUOpbFQrI/s320/cover.jpg" align="left" vspace="3" width="231" height="320" /><br />Još od prvog gledanja miniserije / pilota osećao sam da sam imao tu ludu sreću da naletim na nešto izuzetno. Da, gledao sam i pre natprosečno kvalitetne serije. Da, te serije su me doticale na poseban način. Ali koliko često vam se desi da gledate čovečanstvo koje biva zbrisano i čiji se ostaci iz petnih žila bore za opstanak? Da vidite obične ljude koji su izgubili sve i našli se u situaciji u kojoj su prinuđeni da, uprkos svemu, guraju dalje u najgorim uslovima. Obične ljude – ne nekakve savršene superheroje, izuzetne i superiorne u svakoj situaciji. Ljude poput nas, sa svim svojim vrlinama, manama, falinkama i ćefovima – hrabre, kukavice, ljude koji greše, ljude koji pate, ljude koji mrze, ljude koji vole, ljude koji su zbunjeni, besni, uplašeni i ne znaju šta dalje. Snaga Galaktike nije u priči, iako je ista prilično dobra. Snaga je u likovima.<br /><br /></p><p style="line-height: 12pt; text-align: justify;">Likovi su ti koji će vas nasmejati, iznenaditi, iznervirati, rastužiti, obradovati, razočarati. Živećete s njima, plakaćete s njima, navijati za njih, navijati protiv njih. Neke ćete poželeti da ubijete, sporo i mučno. Neke, pak, da zagrlite, čvrsto. Neki će vam biti uzor, ugledaćete se na njih i hteti da ste im nalik. Za neke ćete poželeti da su stvarni i da ih poznajete, da ste dugogodišnji prijatelji. Poželećete da možete da popijete piće sa njima i porazgovarate iskreno i prisno, prisećajući se starih dana. A onda ćete se setiti da se to nikada ne može desiti i to će vas zaboleti...<br /><br /></p><p style="line-height: 12pt; text-align: justify;"><img style="margin: 12pt 0pt 0px 10px; float: right; width: 298px; height: 254px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiawB4nGlr4G8n0KXnI8AhyphenhyphenkWmX9UK3GYJxPLqKtVpPkKPMnYUYf3kfU_4Q-J9NG8UC-9fvSgF711kvje6norgNEWSRR2FAubFUyMLYHvBRIqk0dOAiDBzGR5jK_nwZHLjwwjGndkMuDONO/s320/adamaroslin-1.jpg" alt="Adama i Rozlinka, scena iz finala" border="0" /><br />Pričajući ovoliko o likovima osećam da činim veliku nepravdu ostalim aspektima serije. Vizuelnom, zbog kojeg ćete pomisliti da ste stvarno tamo i prigrabiti fotelju kada oko vas počne da puca, a komandni centar da se trese. Božanske melodije puštene u pravom trenutku će vam toliko puta nabiti suze u oči da ćete do kraja serije izgubiti broj. Pesme će vam se uvlačiti u glavu i ostajati tamo doveka. Epske scene svemirskih okršaja poslaće vam žmarce niz kičmu, kostrešeći svaku dlaku na vašem telu. Gledaćete kako površina krstarice vremenom postaje nalik licu njenog komandanta – hrapava, izbušena, prepuna kratera – i divićete se njenoj izdržljivosti, ponositi se njome. Jer Ona je ipak najbolji brod u celoj floti. (Čujem li to gromoglasno So say we all?)<br /><br /></p><p style="line-height: 12pt; text-align: justify;">Osećam da sam propisno izneo svoje stavove po pitanju serije u globalu tako da bih sada voleo da se pozabavim samim krajem. Završetak neke serije podjednako je važan, ako ne i važniji, od njenog toka. Loš kraj lako nam može baciti u senku ceo dožilvjaj koji smo do tada imali i učiniti da neko delo pamtimo po završnom antiklimaksu. Stiven King je na kraju svog serijala o Mračnoj Kuli rekao da zadovoljstvo ležu u putu, a ne na krajnjem odredištu. Rekao je još da su krajevi bezosećajni. Pa, sve što ću reći je da u trenutku kada je gore navedene reči stavljao na papir, gospodin Stiven King nije imao prilike da odgleda poslednju epizodu serije „Galaktika: Svemirska krstarica“.<br /><br /></p><p style="line-height: 12pt; text-align: justify;"><img style="margin: 12pt 10px 0px 0pt; float: left; width: 238px; height: 320px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgNoajlLVCI6tv5_S3rWCZx99U5SbwoX3HR04XvP6SdqJMG1d9emiyZSZG02pKqsoEBLOiazr_e1va2jQ2MZu-pKuBJE19G5UPR0F0cZbSGPb8D4PftUUtzE3CxGtPND3M3H4i7GcUJ4TYD/s320/starbuck-4.jpg" alt="Starbak, finale serije" border="0" /><br />Poslednja epizoda je... savršenstvo bačeno na ekran. Ako niste gledali kraj Galaktike, predlažem vam pre svega da odete i u najkraćem roku ispravite tu nepravdu, a takođe i da preskočite ostatak teksta jer slede SPOJLERI. Izvinjavam se zbog velikih slova ali morao sam propisno da naglasim – nikako ne bih želeo nekome da upropastim doživljaj. Elem, savršenstvo. Pre svega, kombinacija osećanja koju epizoda izaziva je pun pogodak – od smeha, tuge, napetosti, ponosa, straha, iznenađenja do radosti i olakšanja pronađenog u prihvatanju činjenice da je krug propisno zatvoren i da je stvarima došao kraj. Dalje, audio / vizuelno zadovoljstvo – gledanje scene kada Galaktika napada Koloniju i na svojoj oplati oseća svu snagu sajlonske retalijacije izazvalo je (ako izuzmemo ozlojeđenost i bes protiv onih što bi da povrede Staru Curu) najblaže rečeno stanje opijenosti i čulnog preopterećenja. Tu je takođe i saradnja Crvenoprugaša i ljudi, kao i okršaj Centuriona – ne znam zašto, ali posmatrati goleme robote kako se obrušavaju jedni na druge bio je baš moćan osećaj.<br /><br /></p><p style="line-height: 12pt; text-align: justify;">Muzika je, kao i uvek, bila savršeno uklopljena u zbivanja na ekranu tako da je ova rečenica u stvari samo jedan dugački pleonazam. Gluma je – još jedan pleonazam – bila vrhunska, kao i do sada. Ako se iko usudi da tvrdi kako je vreme kada su Titani hodali Zemljom prošlo, dovoljno je da pogleda glumačku postavu Galaktike i da vidi koliko nije u pravu. Rasplet, verovatno najkritikovaniji deo finala sasvim je odgovarajući; posle inicijalnog izenađenja, shvatate kako zapravo drugačije i nije moglo biti. I prihvatate to. I zadovoljni, bez suza, ne, one još ne dolaze, gasite vaš plejer i razmišljate o svemu čemu vas je serija naučila. O putu koji ste prešli uz nju. O tome koliko vam znači i kako vas je sve dotakla. O odgovornosti koju je pred vas stavila. Razmišljate, i shvatate da je zarobila i prikazala ono glavno. Jer, naš život je baš to – krv, znoj i suze.</p><p style="line-height: 12pt; text-align: justify;"><br /></p><p style="line-height: 12pt; text-align: right;">Autor teksta: Miloš Milivojević<br /></p>Fingolfin The Elf Kinghttp://www.blogger.com/profile/05539737679387687659noreply@blogger.com6tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-78861911682310273372009-03-16T03:41:00.004+01:002009-03-16T09:53:22.514+01:00Sve sto je dobro...<span style="font-weight:bold;">Pocetak</span><br /><span style="font-style:italic;">prvi kontakt</span><br /><br />Iako je se sve ovo desilo pre tri godine, izgleda mi kao da su prosle eone od tog dogadjaja. Nastanak ideje o casopisu „ANTARES”. Svi smo bili mladi tada, puni entuzijazma. Ja sam tad bio veoma malo ukljucen u bilo kakvu raspravu oko organizacije ili casopisa. Ponudjeno mi je da pisem o novim filmskim ostvarenjima, recenzijama i sve vezano za sedmu umetnost. U to vreme sam ne razmisljajuci pristao. U to vreme sam bio nov clan, nov prijatelj, poznanik, kako vec da se nazovem (npr. newbie). Tada je sve izgledalo da ce uspeti, da ce biti nesto od toga. Gadno sam se prevario.<br /><br /><span style="font-weight:bold;">Vendetta</span><br /><span style="font-style:italic;">drugi talas</span><br /><br />Kao sto sam rekao, ja nisam bio ukljucen u glavnu raspravu oko casopisa. Bio sam zaduzen za filmove i kao prvi zadatak jeste bio da pisem o tada novom filmu „V for Vendetta” radjen po istoimenom stripu. Imao sam tehnickih problema sto sam trebao da pisem o filmu kojeg nema u nasim bioskopima, i u video klubovima. Nije bilo ni bioskopske verzije snimka (da, da...piraterija losa stvar, ona unistava bioskope, cuo sam za taj klise). Od glavne organizacije (koliko mi to sada smesno zvuci) sam dobio rok za predaju teksta. Tada je sve to islo ozbiljno. Imali smo snage i elana. Meni sto je jedino ostalo da uradim jeste da se okrenem internetu i nadjem pet recenzija filma, prevedem, i prepricam. Imao sam uzasnu krivicu sto sam to radio. Tada mi delovalo to ozbljno (po koji put sam napisao), imao trip da ce me neko smarati zbog toga. Sada kad se setim toga, dodje mi da puknem od smeha. Sva sreca, moja savest je mogla mirno da spava, jer sam uspeo da nadjem bioskopsku verziju filma i da je odgledam. Sve sto sam napisao je valjalo. Propustio sam neke detalje, koliko zbog loseg zvuka, toliko zbog jos losijeg titla. Predao sam tekst, i to nije bio kraj. Tekst je bio nocna mora za lektore. Prvo sto sam tada imao greske gde sam brkao „jer” i „jel”, pravopis unakazen. Kao da sam uzeo olovku (u ovom slucaju tastaturu) prvi put u ruke i krenuo da pisem. Drugo, sto je zapravo jedan od razloga za los pravopis, sto sam neke reci lose prevodio sa engleskog. Engleski mi je tokom godina toliko zardjao, i dalje je, da sam neke reci bukavlno izmisljao na licu mesta. Grozno. Sve u svemu, tekst je primljen. Dosta je izmenjen, ali je primljen. Sto se mog posla tice, ja sam svoje zavrsio.<br /><br /><span style="font-weight:bold;">Kraj?</span><br /><span style="font-style:italic;">treca vrsta</span><br /><br />Za to vreme, organizacija je trebala da se dogovori u kojoj formi ce casopis da izadje. Para nije bilo za stampano izadnje. Bilo je pitanje da se uradi neka „fensi” grafika, ali to je trazilo previse ljudi a to nismo imali. Na kraju, posle pola godina (od pisanja mog teksta) ako ne i jace, dogovor je pao da se uradi e-zine (ako se to tako zove). Ceo broj, nazvan nutli broj misleci da ce ih biti jos u buducnosti, je okacen posle godinu dana kao prost tekst na neki server. Najprostije sto je moglo da se uradi. Tekstovi sredjeni, neki su ostavljeni za sledece brojeve i sve je bilo super i na kraju je krenula rasprava oko sledeceg broja. Tu je entuzijazam polako poceo da pada.<br />Tri godine kasnije, dve godine od izlaska nultog broja, od casopisa nista. Za to vreme je pao samo jedan dogovor a to je da otvorimo blog gde cemo pisati tekstove, pa kad se tekstovi nakupe, krecemo sa sledecim brojem casopisa. Problem sto se malo ljudi javilo. Jedan clanak u dva meseca. Ponekad ja razbijem monotimiju i napisem neku filmsku novost, i dalje imam taj posao, ali sve je bilo uzaludno.<br /><br /><span style="font-weight:bold;">Epilog </span><br /><br />Sutra ce biti tacno tri godine od premijere filma „V kao Vendetta”, i tri godine od priprema za nulti broj (i dve godine od objavljivanja nultog broja), i to sam zapravao shvatio dok sam zavrsavao ovaj clanak. Da li je to neki znak sto sam uzeo tri godine posle priprema/premijere, u isto vreme ,da pisem jos jedan clanak? Ili mozda samo puka slucajnost. Sve u svemu, iako mi se pravopis nije nesto popravio, u meni i dalje ima snage za jos jedno ozivljavanje casopisa. Pitanje, da li ima sta da se ozivi ovde? Ili da se pomirimo sa sudbinom da je sve odavno gotovo.Goran Tomovićhttp://www.blogger.com/profile/00084743695213758558noreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-86138839984855710902008-05-13T20:04:00.003+02:002008-12-09T15:34:47.512+01:00Iron Man<p class="MsoNormal" style="text-align: justify; text-indent: 35.4pt;">Priznajem da superheroji nikad nisu bili u mom fazonu iz nekog razloga. Da li su u pitanju, smiješni kostimi, nemogućnost identifikacije ili nešto treće ne znam, ali od kad sam se kao mali dokopao stripova, to su prvo bili Asteriks i Talični Tom, pa nešto kasnije Alan Ford ubrzo je naišao i Dilan Dog a kad su krenula na sve strane američka izdanja pronašao sam se u Vertigovim izdanjima (recimo Grad grijeha i V kao Vendeta). Jednostavno, nikad nisam volio stripove o superhe<a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhsahOY46tHZArHwy26YQhChU4iizs-sZFO7n05Rn6guD0g7st7RLZRzqsrImS7zkOoodxhml7iNIBH1ZKnLv35YgFZbXOC8tnUA3yBq5lqK7BRg_NB-Q6dqWE3CROt5n5bWm-UMZgPN4Zw/s1600-h/ironman.jpg"><img style="margin: 0pt 10px 10px 0pt; float: left; cursor: pointer;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhsahOY46tHZArHwy26YQhChU4iizs-sZFO7n05Rn6guD0g7st7RLZRzqsrImS7zkOoodxhml7iNIBH1ZKnLv35YgFZbXOC8tnUA3yBq5lqK7BRg_NB-Q6dqWE3CROt5n5bWm-UMZgPN4Zw/s200/ironman.jpg" alt="" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5199926844007436210" border="0" /></a>rojima. Ni sa filmovima nije mnogo drugačije, Supermen mi nikad nije bio nešto zanimljiv, Betmena sam volio, ali u borbu za mog omiljenog ljudskog lika nije uspjevao ni u prvih deset da stigne. A onda je prije par godina krenulo ludačko štancovanje filmova o superherojima i izuzev prva dva dijela X-Men-a oni su bili poprilično očajni, Hulka sam ugasio posle 20 minuta, Spajdermen 2 me je uspavao a za Derdevila sam mislio da predstavlja nečiju šalu a ne ozbiljan film. Novi Supermen nije ništa bolji, kao ni Ghost Rider (koji je simpatičan na jedno gledanje, ali je svejedno prilično loš film). Tako da kada sam otišao u bioskop da gledam Gvozdenog čovjeka, nisam očekivao skoro ništa, a trebao sam. Prvi film koji Marvel producira potpuno sam je sigurno i najbolji film koji je rađen po nekom njihovom stripu, snimljen sa mnogo dobrog ukusa, odličnom raspodjelom uloga, dobrim ritmom i skoro nimalo patetike. Toni Stark je plejboj, alkoholičar ali i genijalan um na čelu Stark Industries, zaslužan za mnoge izume koje su unapredile ratnu mašineriju širom svijeta i oko njega se vrti ova priča. Nakon što ga u Avganistanu otme teroristička organizacija 10 prstenova, držeći ga mjesecima u zatočeništvu i tražeći od njega da im sagradi moćno oružije Jerihon Toni Stark biva promjenjen čovjek i praveći odijelo koje mu omogućava da leti, da ispaljuje rakete i šta sve ne odlučuje da se bori protiv dojučerašnjih partnera, ratnih profitera. Naravno, ne treba se previše obazirati na ovaj pokušaj kritike potrošačkog profila Američke vlade, te način na koji trenutnu ratnu situaciju širom planete koriste raznorazni trgovci oružijem, jer ovaj film nije nikad zamišljen da pravi neku ozbiljnu kritiku, ali svaka čast što su pokušali (ako vam se gleda film sa tom tematikom, preporučujem Lord of War). Najbolji potez produkcije ovog <a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjvil2vvQYausCu5I5xk_38cIvMSlx8Y17NC54wmjUEA4cTa06zr9BwWovOnn5U6Xu5FxpRwPiV6azuUcoDqWIFbnVPhqGYALPqC8SHtwWujG0yrK5gjIyKyDCR3WLucwCPrGz8uOWGuura/s1600-h/ironman31.jpg"><img style="margin: 0pt 0pt 10px 10px; float: right; cursor: pointer;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjvil2vvQYausCu5I5xk_38cIvMSlx8Y17NC54wmjUEA4cTa06zr9BwWovOnn5U6Xu5FxpRwPiV6azuUcoDqWIFbnVPhqGYALPqC8SHtwWujG0yrK5gjIyKyDCR3WLucwCPrGz8uOWGuura/s200/ironman31.jpg" alt="" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5199927093115539394" border="0" /></a>filma je dodijeljivanje naslovne uloge Robert Dauni Džunioru koji je učinio da zavolimo lika od prvog momenta, ne znam kakav je Toni Stark u stripovima, ali na filmu je apsolutno genijalan. Zapravo, čitav film i jeste o njemu, nema klasičnog trošenja vremena na objašnjavanje negativca već gledamo kako Toni eksperimentiše na Mark I, II i III dok istovremeno pokušava da razrješi zbrku u svojoj firmi. Film je veoma duhovit, ima mnogo dobrih fora i neprestano ćete se smijati prve 2/3 filma. Od ostalih uloga tu je Gvinet Paltrou (treba li reći, očajna uloga) Džef Bridžis (vrlo zabavan, naravno) i Terens Hauard. Efekti su, treba li pominjati, vrhunski a muzika koja prati sve je veoma dobra, i za nju treba zaista skinuti kapu. Sve u svemu, pogledajte ovaj film, dobro ćete se zabaviti, nasmijati i uživati u odličnoj akciji.</p>Stefanhttp://www.blogger.com/profile/17416943896766781182noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-24162721484655818062008-04-05T13:56:00.016+02:002008-12-09T15:34:48.402+01:00Battlestar Galactica: RazorScenario: Michael Taylor<br />Režija: Félix Enríquez Alcalá<br /><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt; TEXT-ALIGN: justify">Dugo očekivana četvrta, poslednja sezona serije “Battlestar Galactica”, hvaljene i nagrađivane SF drame, konačno počinje u petak 4. aprila na SciFi kanalu. U prethodne dve nedelje su prikazana dva specijala: “Revealed” i “Phenomenon”, a nova sezona dobija više promocije i publiciteta u medijima nego ikada. Štrajk scenarista je okončan, pa će serija sasvim sigurno dobiti obećani završetak. Snimanje preostalih epizoda je u toku, ali je malo verovatno da će sve one biti prikazane tokom ove godine (SciFi kanal je još pre štrajka namerovao da sezonu podeli i prikaže prvih 10 epizoda 2008. a sledećih 10 tokom 2009). Odobrena je i pilot epizoda spin-off serije “Caprica”, koja će se baviti događajima nekoliko decenija pre radnje “Galaktike”, i opisuje nastanak AI robota, Sajlonaca, i onome što je dovelo do njihove pobune i rata protiv ljudi. U međuvremenu je 3. sezona konačno izašla i na DVD-ju za region 1 (američko tržište), koji između ostalog sadrži “The Resistance” vebizode (ranije dostupne samo na Internetu, u verzijama slabog kvaliteta skinutim sa SciFi vebsajta), brojne izbačene scene, kao i produženu verziju epizode 3.9 “Unfinished Business” sa 20 minuta materijala više.<br /><br /><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEghqmeFYwKgLyfwnbfql0j0VBfsvDzVUC95bril_bwP1eZyYg8JTCgMu8f0Ne9jzHKZB9Jo8sMelX7_XOY6zmTWixU-DFnOBqig_18ap0wcLFqz1IKSWPp8ygcchmca5M7A2qU2sCrLjBID/s1600-h/razor.jpg"><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5186225457311935474" style="FLOAT: right; MARGIN: 0px 0px 10px 10px; CURSOR: hand" alt="" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEghqmeFYwKgLyfwnbfql0j0VBfsvDzVUC95bril_bwP1eZyYg8JTCgMu8f0Ne9jzHKZB9Jo8sMelX7_XOY6zmTWixU-DFnOBqig_18ap0wcLFqz1IKSWPp8ygcchmca5M7A2qU2sCrLjBID/s320/razor.jpg" border="0" /></a>Jedna od vesti je i da je “Battlestar Galactica: Razor”, TV film koji je prikazan u novembru prošle godine, nominovan za prestižnu nagradu “Hugo” u katerogoriji dramske prezentacije u kratkoj formi. Za fanove serije, “Razor” je predstavljao način da se prekrati izuzetno dugačka pauza između kraja treće sezone (mart 2007.) i početka 4. sezone, koji je više puta odlagan, ali film predstavlja više of običnog “fillera”, što i ova nominacija potvrđuje.<br /><br />Ideja za snimanje filma nastala je kada su se predstavnici Universal Studios Home Entertainment, ogranka studija NBC-Universal, obratili SciFi Kanalu sa predlogom da delimično finansiraju dvostruku epizodu u obliku TV filma koji bi bio prikazan na televiziji i vrlo brzo posle toga bio izdat u DVD formatu. Producentima i scenaristima „Galaktike“ se ideja da epizoda koja bi bila prikazana između treće i četvrte sezone serije ima na neki način zasebnu priču, koja se ne bi nadovezivala na kraj treće sezone. Zato su odlučili za priču koja bi u vremenskom okviru serije predstavljala povratak u prošlost. Jedna od ideja bila je da se prikaže život glavnih likova u Kolonijama pre napada Sajlonaca, druga je bila da se prikaže Prvi rat sa Sajloncima, 40 godina ranije, ali su Ron Mur (Ron Moore) Moore, Dejvid Ajk (David Eick) i ostali scenaristi i producenti posebno želeli da se vrate na priču o admiralici Heleni Kejn (Helena Cain) i brojnom brodu Pegaz (Pegasus).<br /><br />“Razor” je premijerno prikazan 24. novembra 2007 na SciFi kanalu, a u saradnji sa Microsoftom, film je (takođe u kraćoj, TV verziji) prikazan u izvesnom broju bioskopa u desetak velikih gradova SAD, mada suga mnogi videli par nedelja i pre zvanične premijere, kada je “procureo” na Internet. SciFi kanal je kao najavu za film ponovo ponudio seriju od 7 kratkih (2-3 minuta) web-epizoda -“vebizoda” - na svom vebsajtu. Za razliku od ranijih “Resistance” vebizoda, koje su predstavljale materijal originalno napisan i snimljen sa namerom da bude objavljen isključivo u tom formatu, ove vebizode - poznate kao “Adamini flešbekovi” – jesu zapravo scene snimljene za “Razor”, ali je većina njih izbačena iz kraće, TV verzije. Izuzetak predstavljaju prva dve webizode, koje je režiser Vejn Rouz (Wayne Rose) snimio specijalno za objavljivanje na Internetu, i kraj poslednje, 7. vebizode, koji zaokružuje Adamina sećanja na drugačiji način nego filmska verzija ( u ovom delu se na kratko pojavljuje Metju Benet (Matthew Bennett) u ulozi Sajlonskog agenta Arona (Aaron) Dorala, što je i jedini razlog zašto je glumac potpisan kao guest star u “Razoru”, mada se u samom filmu ne pojavljuje). Deset dana posle prikazivanja na televiziji, 4. decembra 2007., duža verzija filma (104 minuta, naspram 88 minuta duge TV verzije) je izdat u DVD formatu.<br /><br />Može se reći da je pre reč o izuzetno dugačkoj epizodi nego o filmu – što je potvrđeno i uobičajenom špicom TV serije (mada bez onog prologa koji nas obaveštava da je „Sajlonce stvorio čovek“, itd.), koja nedvosmisleno obaveštava da je, ipak, reč o epizodi serije „Battlestar Galactica“, a prisutan je i podsetnik na ranije epizode (u ovom slučaju to su, naravno, epizode iz sredine 2. sezone). Čak i lista glumaca iz stalne postave koja počinje nakon špice uključuje imena glumaca koje se uopšte ne pojavljuju u „Razoru“, a izvesne izmene u odnosu na 3. sezonu pokazuju da je reč o stalnoj postavi za 4. sezonu serije. „Razor“ se čak produkcijski vodi kao Battlestar Galactica 4.01 / 4.02, mada hronološki spada u drugu sezonu, a koncentriše se na bojni brod Pegaz, umesto na Galaktiku, i opisuje događaje posle smrti ranijih komandanata Pegaza, admiralice Helene Kejn, Džeka Fiska (Jack Fisk) i Berija Garnera (Barry Garner), kada Li Adama “Apolo” (Lee „Apollo“ Adama) preuzima komandu bojnog broda Pegaz. Hronološki je epizoda smeštena negde između epizode 2.17 „The Captain’s Hand“ i 2.19 „Lay Down Your Burdens“ (što potvrđuje i sama špica, na kojoj je broj preživelih određen kao 49579, što je broj naveden u špicama epizoda 2.18 i 2.19). Međutim, putem brojnih flešbekova, film obuhvata još dve vremenske ravni. To je pre svega priča o Pegazu pod admiralicom Kejn, 10 meseci ranije, u vreme početka rata, koja obuhvata događaje koje smo iz druge ruke već saznali u epizodama 2.10, 2.11. i 2.12 („Pegasus“/“Resurrection Ship 1.deo“/“Resurrection Ship 2.deo”). Nameće se poređenje između izbeći poređenje između Pegaza i Galaktike, čiju smo borbu za preživljavanje neposredno posle uništenja Kolonija gledali u Miniseriji i početku 1. sezone, ali priča o Pegazu je dijametralno drugačije. Možda bi neko posumnjao u to da li je moguće stvoriti uzbudljiv film sa zapletom koji smo u glavnim crtama već saznali i čiji ishod već znamo; međutim, reč o vrlo snažnoj priči, koja je činila okosnicu nekih od najboljih epizoda serije (trilogija „Pegasus“/“Resurrection Ship 1“/“Resurrection Ship 2“). Pegaz i Kejnova su tada bili antagonisti iz istih redova, mračna strana Galaktike, podsetnik na to do čega može da dovede beskrupulozni militarizam, ali i na kakve zločine i divljaštvo je ljudska rasa sposobna. Sada je zli blizanac dobio glavnu ulogu i antagonisti su postali protagonisti. Od glavnih likova serije, veće uloge u "Razoru" igraju jedino Li Adama (Džejmi Bamber - Jamie Bamber), admiral Vilijam (William) Adama (Edvard Džejms Olmos - Edward James Olmos), i Kara Trejs „Starbak“ (Kara „Starbuck“ Thrace – Kejti Sekof - Katee Sackhoff). U filmu se, pored admiralice Kejn, u sjajnom tumačenju Mišel Forbs (Michelle Forbes), ponovo pojavljuju još neki likovi iz posade Pegaza koje smo upoznali u 2. sezoni: pukovnik Fisk (Grem Bekel - Graham Beckel), šef mehaničkog osoblja Piter Lerd (Peter Laird) (Vinsent Gejl - Vincent Gale), kao i poručnik Torn (Thorne - Fulvio Cecere), koga se bez sumnje svi dobro sećaju po specifičnim metodama “ispitivanja” sajlonskih zatvorenica. Pored njih, u “Razoru” se pojavljuje i prvobitni izvršni oficir Pegaza, o čijoj smo sudbini saznali iz druge ruke u epizodi “Pegasus”, pukovnik Belzen (Steve Bacic). Ipak, centralni lik ovog filma, lik koji povezuje različite ravni priče, je jedan sasvim novi li, osoba koja do sada nismo imali prilike da upoznamo u seriji, Kendra Šo (Kendra Shaw), oficir na Pegazu, koju glumi mlada i ne mnogo iskusna australijska glumica portugalsko-norveško-englesko-kineskog porekla, Stephanie Chaves-Jacobsen.<br /><br /><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhl0pFPvhrw-7vbDnZwmGIAJZJ9tJ7N6s-LCTEjE1yoZHyZo8E6SOcJljFh8L4ZcvFkh6bqtF9sm1B9R4S1mE1Uf5owrwiT7n-59WhVlRtNFPi-ovDfA9UVK6eYf3Yso3kQ_UgUaoudiwx5/s1600-h/285_forbes_bsg_101507.jpg"><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5186228536803486754" style="FLOAT: left; MARGIN: 0px 10px 10px 0px; CURSOR: hand" alt="" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhl0pFPvhrw-7vbDnZwmGIAJZJ9tJ7N6s-LCTEjE1yoZHyZo8E6SOcJljFh8L4ZcvFkh6bqtF9sm1B9R4S1mE1Uf5owrwiT7n-59WhVlRtNFPi-ovDfA9UVK6eYf3Yso3kQ_UgUaoudiwx5/s320/285_forbes_bsg_101507.jpg" border="0" /></a>Naziv filma - razor - na engleskom znači žilet, alije i deo prideva „razor-sharp“ u kom simbolizuje oštrinu. Izraz „razor“ je već upotrebljen u 2. sezoni, „Resurrection Ship“, 1. deo“ – Kejn njime označava marince koji su „potpuno pouzdani, potpuno lojalni“, i kojima će poveriti izuzetno važan zadatak – atentat na komandanta Adamu i preuzimanje komande nad Galaktikom. Na ovoj metafori je zasnovan film „Razor“. Izgleda da ovom rečju stanovnici 12 Kolonija iz sveta serije Battlestar Galactica ozmačavaju bilo kakvo oštro oružje ili oruđe, pošto je predmet koji u filmu fizički predstavlja ovaj pojam nož na rasklapanje, koji vidimo već prvoj sceni filma, u ruci žene koju ubrzo upoznajemo kao Kendru Šo. Za nož se kasnije ispostavlja da je igrao značajnu ulogu u životu admiralice Kejn, i koji ona predaje svom pulenu, Kendri, čineći je tako simbolički svojom naslednicom. Film se može posmatrati kao priča o životu jednog od “potpuno pouzdanih, potpuno lojalnih” vojnika, o načinu na koji je Kendra Šo od obične mlade osobe, karijeristkinje koja nije želela da provede život na bojnom brodu, postala gotovo savršen „razor”, osoba koja je spremna, kako joj je to objasnila njena mentorka, admiralica Kejn, da zanemari strah, moralne skrupule, ili odvratnost prema nehumanim stvarima koje mora da učini. Ali, kako Kendrina sudbina pokazuje, takva osoba predstavlja oružje koje je pogubno ne samo za druge, već i za sebe.<br /><br />Dve glavne priče u filmu jesu ona o Pegazu i Kejnovoj, koju pratimo kroz Kendrine flešbekove, a druga se odigrava u sadašnjosti (tj. posle epizode 2.17), kada Li Adama preuzima komandu Pegaza i odlučuje da poradi na pridobijanju posade Pegaza tako što će za svog izvršnog oficira postaviti osobu iz njihovih redova, koja, po sopstvenim rečima, predstavlja „zaostavštinu“ pokojne admiralice – Kendru Šo. Pored toga što popunjava praznine iz 2. sezone, ova ravan priče služi i kao upoznavanje sa zagonetnom Kendrom, ali i kao uvod u još jednu priču – o važnoj misiji koju Adama poverava svom sinu, a u kojoj učestvuje ekipa sa Pegaza, predvođena Kendrom Šo i Starbak. Misija za Adamu ima posebnu važnost jer je povezana sa jednim veoma važnim događajem iz njegove prošlosti, 41 godinu ranije, iz vremena kada je bio mladi pilot koji je svoj prvi let imao poslednjeg dana Prvog rata sa Sajloncima. O tome saznajemo preko flešbekova u kojima Adamu igra Niko Kortez (Nico Cortez), koji savršeno oponaša Edvarda Džejmsa Olmosa. DVD verzija sadrži i veoma važan flešbek iz detinjstva Helene Kejn, u kome vidimo šta se njoj desilo tog istog poslednjeg dana rata. Kroz flešbekove Adame, odnosno Kejnove, uvodi se i treća vremenska ravan priče, što je za fanove serije možda i najznačajnije: „Razor“ pruža nove informacije o prethodnom ratu i o nastanku humanoidnih Sajlonaca, a ovo je i prvi put da se u seriji vidi famozni prvi rat Sajlonaca i ljudi, i prvi put da se u njemu pojavljuju prvobitni, metalni Sajlonski „centurioni“, koji su izgledali drugačije od kasnijih modela, ali su za razliku od njih, imali sposobnost govora, a najverovatnije i razmišljanja. Pre toga smo ih videli u Miniseriji, ali samo kao muzejski eksponat i crtež u specifikacijama. <a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgxaat7QfhR7arISPwSKwaNbfc7GyRUb-LSwJuy8Hr_v22nr22gfA6BnCO97Ar5pFPr3fXhCa1XzDmxriZ8hIbMo0vK1yRPrXaKYd-vzAibhz4NdTreFT8gLmji9PdtqblocBK2gL5eZSG0/s1600-h/old-school-cylons-from-razor.jpg"><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5186233398706465858" style="FLOAT: right; MARGIN: 0px 0px 10px 10px; CURSOR: hand" alt="" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgxaat7QfhR7arISPwSKwaNbfc7GyRUb-LSwJuy8Hr_v22nr22gfA6BnCO97Ar5pFPr3fXhCa1XzDmxriZ8hIbMo0vK1yRPrXaKYd-vzAibhz4NdTreFT8gLmji9PdtqblocBK2gL5eZSG0/s320/old-school-cylons-from-razor.jpg" border="0" /></a>Ovi prvobitni Sajlonci zapravo izgledaju i govore isto kao Sajlonci u staroj „Galaktici“ Glena Larsona iz 1978., što prestavlja omaž toj seriji – s tom razlikom što ih su u staroj seriji glumili ljudi u kostimu, a ovde su u pitanju CGI figure. Ključni lik oko koga se vrti cela misija je ipak Hibrid, u tumačenju Kembela Lejna (Campbell Lane), zagonetno biće poput onih ljudi-mašina sa nejasnim proročanskim sposobnostima koje smo upoznali u 3. sezoni. Ovaj Hibrid je ipak poseban i po starosti, i po svojoj ulozi, i po tome što mu je govor znatno razumljiviji, a pojava daleko upečatljivija i jezivija. Može se reći da “Razor” predstavlja most između 2. i 4. sezone, pošto sadrži i ambivaletno proročanstvo/upozorenje o jednom od glavnih likova serije, koje se nadovezuje na događaje iz poslednje epizode 3. sezone, i najavljuje teme koje će po svoj prilici biti ključne za poslednju sezonu.<br /><br />Treća reći da je duža, DVD verzija filma superiornija – petnaestak dodatnih minuta čini da priča bolje teče i čini je zaokruženijom, i upotpunjuje portrete glavnih aktera ovog filma, Helene Kejn i Kendre Šo. Posebno to važi za flešbek iz detinjstva Helene Kejn, koji više pomaže da se objasni psihologija njene ličnosti nego bilo šta drugo u filmu, i koji daje i odgovor na pitanje zašto je taj nož na rasklapanje toliko važan Kejnovoj. Sem, toga, ovaj flešbek, pošto je iz vremena prvog rata sa Sajloncima, baš kao i Adamini flešbekovi, pomaže da se napravi jača veza između dve glavne priče „Razora“. Adamini flešbekovi su takođe znatno duži, što pomaže da cela priča o tome šta se to desilo mladom pilotu Vilijamu „Haskeru“ Adami bude mnogo jasnija (TV verzija bi mogla da zbuni gledaoca koji nije video te iste flešbekove u vidu kratkih vebizoda). Da se i ne pominje činjenica da bez svih tih scena, u TV verziji ne dobijamo priliku da vidimo prvobitne, mehaničke Sajlonce u kontekstu scena iz Prvog rata, 40 godina ranije, što prilično narušava doživljaj filma. Produžena DVD verzija sadrži i jedan veoma zanimljiv dugačak monolog zagonetnog Hibrida, u kome se mogu prepoznati aluzije na događaje iz 3. sezone (koji iz vremenske perspektive „Razora“ predstavljaju budućnost) kao i najavu događaja iu 4. sezone. Ovaj monolog, koji u početku nije bio planiran kao deo filma već kao dodatak na DVD-ju, ali je zatim pretvoren u integralni deo filma, postao je predmet brojnih diskusija i tumačenja.<br /><br />Ukoliko, nekim slučajem, još uvek niste pogledali „Razor“, savetujem vam da prestanete da čitate ovaj tekst, jer ćete samo pokvariti gledanje.<br /><br />Doživljaj filma će bez sumnje zavisiti od toga koliko je gledalac u stanju da saoseća ili da se zainteresuje i za Kendrinu priču. Problem sa likovima koji služe kao oruđe naracije je da često nisu dovoljno upečatljivi i ne izazivaju dovoljno interesovanje gledaoca. Kad je u pitanju lik Kendre Šo, slučaj je specifičan: ona pomalo deluje kao prazna tabla, odraz ideologije admiralice Kejn, ali je to, izgleda, i bila namera scenarista i zadatak glumice. Njen lik neobičan upravo po nedostatku očiglednih emotivnih reakcija; njeno kruto, odlučno vojničko ponašanje, impresionira čak i admirala Adamu, ali gledalac ubrzo počinje da naslućuje da se iza toga možda krije svesno otupljivanje i gušenje emocija, pokušaj da se, između ostalog uz pomoć droge, savlada razorno osećanje krivice. Kendra je skoro savršen prime žrtve kulta ličnosti: mlada osoba iz privilegovane porodice, bez nekih izgrađenih stavova, koja je prestižni brod poput Pegaza je videla samo kao stepenicu koja bi trebalo da je dovede do zapovedništva flote, a koja zatim potpada u potpunosti pod uticaj admiralice Kejn, koja formira njenu ličnost, pretvarajući Kendru u instrument svoje volje.<br /><br />Interesantno je da u „Razoru“, naglasak je na međusobnim odnosima nekoliko žena, što nije često slučaj u seriji. Usputno pomenuta činjenica da je Kendrina majka, istaknuta političarka, nedavno umrla, navodi na pomisao da je Kendra – slično kao Starbak- u Kejnovoj našla i neku vrstu zamene za majku, što daje još jednu dimenzijuru rivalstvu koje ubrzo nastaje između Kendre i Starbak – mada je ova druga znatno manje oduševljena pokojnom admiralicom i mnogo je svesnija njenih grešaka, nego što se to činilo u 2. sezoni.<br /><br /><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEj_LTXQQtdvEO4mmZtpMkd2DLQGqG3mycmkaWe-7OdfSZiBaspYNAunwXbCeeBPQhb_uT15TglJR9UgfxkePKtKQqVGIrph0TiEvlFb3yHbym1qDsLb0lqVca5BjnFI5SumgXSsaHkYkhC7/s1600-h/cain3_4.jpg"><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5186225873923763202" style="FLOAT: left; MARGIN: 0px 10px 10px 0px; CURSOR: hand" alt="" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEj_LTXQQtdvEO4mmZtpMkd2DLQGqG3mycmkaWe-7OdfSZiBaspYNAunwXbCeeBPQhb_uT15TglJR9UgfxkePKtKQqVGIrph0TiEvlFb3yHbym1qDsLb0lqVca5BjnFI5SumgXSsaHkYkhC7/s320/cain3_4.jpg" border="0" /></a>Nema sumnje da je admiralica Kejn jedan od najupečatljivijih i najkontroverznijih likova serije (a to dosta govori, s obzirom na oštru konkurenciju na tom planu), bez obzira na to što se pre “Razora” pojavila u samo tri epizode. “Razor“ prikazuje ljudsku stranu admiralice, čini je trodimenzionalnijom, kompleksnijom, tragičnijom, ali, kao što i ovaj slučaj pokazuje, ne treba mešati „ljudsko“ sa „humanim“. Helena Kejn iz “Razora” je osoba čiji postupci i dalje užasavaju, ali i osoba prema kojoj je moguće osećati mržnju i sažaljenje u isto vreme. Scena koja najviše objašnjava njenu jeste flešbek iz detinjstva, pa je neshvatljivo zašto je ova scena bila među onima izbačenim iz TV verzije filma. Kejnovu smo ranije već upoznali kao čeličnog, nemilosrdnog, militarističkog vođu, za koga cilj opradava sredsva, i čiji je jedini cilj povrediti neprijatelja što više. U „Razoru“ je najpre vidimo u pozitivnijem svetlu, kao energičnu osobu potpuno posvećenu poslu, ali i osobu koja ima prijatelje, ljubavnu vezu, koja je u stanju da se šali, koja je iskreno verzana za svoju posadu. Zatim posmatramo kako je početak rata i užasna vest o uništenju skoro cele ljudske rase i civilizacije pretvara u osobu obuzetu osvetom, i, kako se uskoro pokazuje, osobu spremnu na najbrutalnije postupke, čak i kad protiv onih koje su joj bili najbliži. I konačno, kroz flešbek iz vremena prethodnog rata protvi Sajlonaca, vidimo je kao emocionalnu oštećenu osobu, čiju je ličnost formirala velika trauma u detinjstvu. Nož koji neprestano nosi sa sobom, dok ga ne preda Kendri, za nju je značio podsećanje na trenutak kada je odlučila da prestane da beži i da se suprotstavi neprijatelju, i simbol njene odlučnosti da se uvek bori. Teško je oteti se utisku da je cela njena ideologija bila njen jedini način da racionanizuje postupak zbunjene i uplašene devojčice kakva je bila kada je napustila sestru da bi se spasila.<br /><br />Prvi od brutalnih postupaka Kejnove hladnokrvno ubistvo prvog izvršnog oficira Pegaza. Mada smo iz epizode „Pegasus“ već saznali, iz Fiskove priče, da su njih dvoje bili bliski i da su godinama služili zajedno, videti to na ekranu je još šokantnije, posebno pošto su prethodne scene naglasile prisnost i kućno prijateljstvo Kejnove i njenog izvršnog oficira. Možda je admiralica doživela Belzenovo odbijanje naređenja kao „izdaju“, ili je hladnokrvno zaključila da je to jednostavno jedini način da osigura autoritet na brodu ulivši posadi strah; ali pošto se ovo dešava relativno rano u filmu, predstavlja možda i najproblematičniji trenutak, pošto do tog trenutka Kejnova na izgled nije pokazivala sklonost ka tako okrutnim i beskrupuloznim postupcima. Simptomatično je da admiralica za novog izbršnog oficira bira Fiska, koji predstavlja tipičan primer prosečne osobe čije reakcije bi se mogle nazvati normalnim (radost zbog pojave civila koje bi Pegaz mogao da zaštiti, zgražanje nad ubistvom Belzena ili nad naređenjem da se civilna flota prepusti sama sebi pošto joj se oduzmu FTL pogoni) ali koja jednostavno nema ni hrabrost, ni odlučnost da se suprostavi, već izvršava svako naređenje, uključujući one kojih se užasava.<br /><br />Jedna od novih informacija o ličnosti admiralice Kejn je da je bila u ljubavnoj vezi sa Sajlonskim agentom, verzijom modela br. Šest (Triša Helfer - Tricia Helfer), koju smo prvi put upoznali kao traumatizovanu i katatoničnu zatvorenicu sa Pegaza, koja je po naređenju Kejnove mesecima bila izložena torturi koja je uključivala grupna silovanja. Ovaj lik je odranije među ekipom serije i fanovima bio poznat po imenu Đina (Gina), iako njeno ime ranije nije bilo izgovarano u samoj seriji. U podkastu za epizodu „Pegasus“, Mur je objasnio da ona ima ime, Đina, koje je nastalo kao aluzija na pogrdno ime kojim fanovi stare „Galaktike“ označavaju Murovu seriju: „GINO (Galactica In Name Only)“, pošto je, prema Murovim rečima, „Gina“ bila žrtva maltretiranja od strane posade Pegaza, baš kao što je nova serija „Galaktika“ od početka predmet pogrda i maltretiranja od strane fanatičnih obožavalaca stare serije. U „Razoru“, srećemo je kao civila koji radi na Pegazu kao administrator kompjuterskog sistema, koji se predstavlja kao „Đina Invijer“ (Gina Inviere). „Inviere“, kako saznajemo iz Kendrinih usta, znači „vaskrsenje“ na drevnom jeziku Kolonije Geminon, što znači da Sajlonci ili imaju smisla za humor, ili nisu pretereno maštoviti pri izboru imena i prezimena za svoje agente, ali i da „starogeminonski“ ima iznenađujućih sličnosti sa rumunskim, odakle dolazi reč „inviere“ u značenju vaskrsenje. Đinu ovde srećemo u vrlo drugačijem izdanju od izmučene osobe iz 2. sezone, ali se takođe još jednom se potvrđuje da je broj Šest, od svih Sajlonskih modela u seriji, pokazuje najveće razlike među individuama – čak i pre užasnih i traumatičnih iskustava koje će doživeti, Đina se i po izgledu i po ponašanju veoma razlikuje od drugih verzija br. Šest koje smo dosad upoznali. Ovde je vidimo kao prijatnu, srdačnu i na izgled dobronamernu osobu, privlačnog ali skrominijeg i svakodnevnijeg izgleda, koja se jedina ponaša prijateljski prema Kendri od prvog trenutka kada ova dolazi na Pegaz, i kasnije brzo uspeva da stekne njeno poverenje.<br /><br />Istina, spojler o ovoj vezi procureo je na Internet mesecima pre prikazivanja „Razora“ i s obzirom da je ovo prvi put da je u seriji prikazana homoseksualna veza, izazvala bezbroj diskusija. U samom filmu, međutim, veza Kejnove i Đine obrađena je bez senzacionalizma, a seksualna orijentacija admiralice uopšte se ne postavlja kao tema. Razogovor u kome Đina neobavezno saopštava a Kendri da je u ljubavnoj vezi sa admiralicom, jasno sugeriše, u nekoliko rečenica, da u Kolonijalnom društvu veza između dve žene be predstavlja ništa šokantno, neobično ili izuzetno: Kendra Šo se ne čudi tome što je Kejnova u vezi sa ženom, već što je neko poput nje u vezi sa bilo kim; dok je za priču važno jedino to što se ta osoba ispostavila kao Sajlonski agent. U svetu serije, čini se, kao što pol nije važan za nečiju profesiju, nikome nije važan pol osoba koje stupaju u ljubavnu vezu - što predstavlja zgodno podsećanje da ipak ne treba ispustiti iz vida da je svet Kolonija ipak drugačiji od američkog ili evropskog društva 21. veka. Kao što je svetu „Galaktike“ poptuno uobičajeno da u vojsci i na važnim vojnim i političkim pozicijama u jednakom broju budu žene i muškarci, i niko nikad u seriji nije smatrao značajnom činjenicu da je admiralica Kejn žena, ili što je predsednica žena, sasvim je nevažno i da li je ona heteroseksualna, homoseksualna, biseksualna, ako u Kolonijama uopšte postoje ti ili slični izrazi – što i ne mora da znači da je njihovo društvo u celini naprednije (mi, na kraju krajeva i ne znamo dovoljno o tome kakvi su bili odnosi polova tokom njihove istorije), već samo da je nejednakost zbog pola, seksualnosti, ili recimo boje kože, nešto potpuno proizvoljno i vezano za istoriju konkretnog društva, a ne duboko utemeljeno u biološkim razlikama. Interesantno je da je u seriji – posebno u nekim epizodama treće sezone – jasno naglašeno da nejednakost i predrasude postoje, ali pre svega oneone vezane za bogate i siromašne klase i bogatije i razvijenje Kolonije naspram siromašnijih i zaostalijih.<br /><br /><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEi1kngC6U_BCG3gubjKi4zJ6AjqUvIbPfBSZ8ASy5vhps7GaLlKOXq-v2AMqiIJ0_8sJ5ZDDORRfJAuX__1R34DFYRxYqEEufEE-l8SD1D0OoHCB9D25UU-z2wUXucOGQxprG3eGd5cYNf8/s1600-h/bsg_razor.jpg"><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5186226990615260178" style="FLOAT: right; MARGIN: 0px 0px 10px 10px; CURSOR: hand" alt="" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEi1kngC6U_BCG3gubjKi4zJ6AjqUvIbPfBSZ8ASy5vhps7GaLlKOXq-v2AMqiIJ0_8sJ5ZDDORRfJAuX__1R34DFYRxYqEEufEE-l8SD1D0OoHCB9D25UU-z2wUXucOGQxprG3eGd5cYNf8/s320/bsg_razor.jpg" border="0" /></a>Mada ne provodi previše vremena na ekranu, Tricia Helfer uspeva da u nekoliko scena lik produbi, čak i bez dijaloga: tako, recimo, scena u kojoj Đina, upravo razotkrivena kao sajlonski agent, pošto je izuzetnom spretnošću i brzim refleksima savladala dva marinca, iznenada okleva pri pokušaju da ubije Kejnovu, sugeriše da je i u ovom slučaju došlo do neočekivanog rađanja ljudskih osećanja u duši (softveru?) “robota” programiranog da tim istim ljudskim osećanjima manipuliše. U tome leži najveća ironija ovog filma, pa i cele serije: "mašine" koje su postale isuviše dobre u imitaciji ljudskih osećanja time su još opasnije, ali ta osećanja se pokazuju kao fatalna i za njih same. Sa druge strane, ljudska bića poput Helene Kejn čine sve da se liše ljudskih osećanja, koja vide kao prepreku i smetnju uspešnoj borbi. Jedna od najsnažnijih scena filma je svakako jeziva scena u kojoj Kejn, pokazujući zavidno shvatanje psihe Sajlonaca, izdaje naređenje poručniku Thornu da muči Đinu na način koji će je psihološki uništiti. Scenarista „Razora“ Majkl Tejlor (Michale Taylor) i tvorac serije Ron Mur su objasnili da je ideja o vezi Kejnove i Đine nije postojala u vreme snimanja epizoda „Pegasus“i dvodelne „Resurrection Ship“, ali je počela da se rađa pošto su scene besa i mržnje koje Kejnova pokazuje prema Đini bile tao snažne, da su scenariste i producente serije dovele do ideje da bi bilo zanimljivo dopuniti priču otkrićem da je admiralica bila lično vezana za osobu koja je razotkrivena kao Sajlonski agent. Ideja je razrađena tokom rada na „Razoru“. Istina, priča je sasvim lepo funkcionisala i bez ovog dodatnog objašnjenja: Kejnova bi, bez sumnje, bila jednako okrutna prema bilo kom sajlonskom agentu, a Đina bi imala jednako dobre razloge da ubije osobu koja je naredila njeno mučenje. Međutim, istina je i da ovaj dodatni zaplet dodaje novu dimenziju liku admiralice Kejn i celoj priči. Nesrećna veza sa sajlonskim agentom za neke gledaoce je razlog da saosećaju sa admiralicom, koja se bez sumnje osećala izdano i povređeno i zaključila da je napravila veliku grešku poklanjajući poverenje nekome. Sa druge strane, njen postupak može još više da užasne zbog činjenice da je Kejnova bila u stanju da naredi silovanje i torturu osobe koju sa kojom je bila veoma bliska, pa čak i u ljubavnom odnosu. I ranije se postavljalo pitanje u kolikoj meri je njena odluka rezultat stvarnog ubeđenja da se mučenjem i psihološkim slamanjem duha zatvorenice zaista može doći do informacija (što se nije pokazalo kao tačno – pošto iz epizode „Pegasus“ znamo da „ispitivanje“ Đine nije dovelo ni do kakvih rezultata, sve dok Kejn nije odlučila da dodeli ovaj zadatak Baltaru), a koliko je razlog ležao u mržnji prema Sajloncima, ili besu što je na svom brodu imala neprijateljskog agenta; sada se postavlja pitanje da li je i koliko u njenoj motivaciji udeo imala lična osveta. Ili je, pak, ona umrtvila svoja osećanja da bi učinila ono isto što bi u svakom slučaju učinila sa zarobljenim sajlonskim agentom? U svakom slučaju, čini se da je da je šokantno otkriće pravog identiteta njene ljubavnice bio presudni momenat u kome se Kejnova lišila i poslednjeg nežnijeg osećanja, i postala pravi "razor".<br /><br />Najstrašniji i najpotresniji trenuci filma su bez sumnje scene masakra na civilnom brodu, koji istovremeno predstavlja ključni momenat u životu Kendre Šo. Scena u kojoj Kejnova, gledajući sa izvesnom tugom pretučenu i izmučenu Đinu u ćeliji, izdaje užasno naređenje da se streljaju porodice onih „korisnih“ civila koji odbiju da pređu na Pegaz i napuste svoje porodice koje će biti prepuštene sudbini i praktično osuđene na smrt, može se tako čitati kao njena odluka da liši ostataka ljudskosti i bude pravi „razor“, sposoban za najužasnija dela ukoliko proceni da će joj ona pomoći u vođenju rata; ili kao izraz podsvesne želje da svoj izbor i sudbinu nametne i svima ostalima. Ako se ona lišila svih osoba koje su joj bile bliske, od sestre, preko prijatelja do ljubavnice, onda bi i ostali morali da budu spremni da „ostave neke ljude za sobom kako bi sami preživeli i bili u stanju da nastave sa borbom“.<br /><br />Priča o Pegazu je u velikoj meri mračna strana priče o Galaktici; admiralica Kejn se može videti kao mračna strana Adame, a Kendra Šo kao neku vrstu tamne strane Apola i Starbak (prvobitna namera je bila da ta paralela jače naglasi - među izbačenim scenama koje se nalaze u okviru dodataka na DVD-ju, nalazili su se i flešbekovi na događaj sa samog početka serije, kada su Apolo i Starbak morali da obore civilni brod, Olimpijski nosač, koji je predstavljao opasnost pošto se smatralo da su ga preuzeli sajlonski agenti). Nemoguće je izbeći poređenje između govora koji Kejnova drži posadi Pegaza neposredno posle napada Sajlonaca i dva govora koji je Adama održao u sličnoj situaciji u Miniseriji. Za Kejnovu, bes, mrznja prema neprijatelju i zelja za osvetom su pozeljne emocije, potrebne u ratu (za razliku od na pr. saosecanja, neznosti, potrebe za ljubavlju), i ona je na tim emocijama zasnovala celu taktiku. Kejnova je svojoj posadi ponudila osvetu kao motivaciju, dok je Adama floti ponudio nadu – čak i ako je značilo da mora da slaže kako zna gde je (obećana) Zemlja, jer, po Adaminim rečima, nije dovoljno preživeti, potrebno je imati nešto za šta vredi živeti. Kejn, međutim, nema nikakav pozitivan cilj. Da joj je bilo stalo da pokusa da spase i obnovi ljudsku rasu i civilizaciju, pokušala bi da zastiti civile iz onih brodova koje su sreli, umesto sto im je uzela FTL pogone, pokupila one koji mogu da posluze njenom brodu, i ostavila i da umru. Ron Mur je ovo potvrdio odgovarajući na pitanja fanova ubrzo posle prikazivanja „Razora“, rekavši da je Kejnova smatrala da posle uništenja Kolonija ionako nema budućnosti za ljudsku rasu, pa je samo zelela da nanese neprijatelju sto vise štete.<br /><br /><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjUIco8PHpcdcZgR3KpAXogGxhyanNuk-TjulviQBHAfzR6OwX6tgnN_Ar1csmcnE8qEOuwjlx1pnd0XI3VglFUo5lHNW9iYCV5aafcsh_TwcodnvZtCZ6HSFQyQUKqUZh-RdEamuhmskvf/s1600-h/nup_107034_1362.jpg"><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5186231616295038002" style="FLOAT: left; MARGIN: 0px 10px 10px 0px; CURSOR: hand" alt="" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjUIco8PHpcdcZgR3KpAXogGxhyanNuk-TjulviQBHAfzR6OwX6tgnN_Ar1csmcnE8qEOuwjlx1pnd0XI3VglFUo5lHNW9iYCV5aafcsh_TwcodnvZtCZ6HSFQyQUKqUZh-RdEamuhmskvf/s320/nup_107034_1362.jpg" border="0" /></a>Adamini flešbekovi su prvobitno (prema podkast komentaru Majkla Tejlora i Rona Mura) trebali da budu isprepleteni sa flešbekovima mlade Helene Kejn, čime bi se još više naglasile paralele između dvoje ljudi koje su traumatični doživljaji na kraju prvog rata sa Sajloncima u velikoj meri formirali – mladić se pretvorio u čoveka koji oseća da uvek mora da se vraća da spasava ljude, i devojčica koja je zaključila da slabe moramo ostaviti za sobom da bismo preživeli. Zanimljivo je da je čak prvobitna zamisao bila da se direktno naglasi paralela između mladog Adame u Prvom ratu, i starog Adame u Drugom ratu, neposredno posle uništenja Kolonija – pa je ovaj flešbek bio ispresecan podsećanjem na scenu iz Miniserije u kojoj Adama bije humanoidnog Sajlonca Leobena šipkom. „Razor“ tako retroaktivno daje moguće objašnjenje činjenice da je Adama iznenađujuće brzo shvatio istinu o Leobenu. Postavlja se takođe pitanje kako je vojni i politički vrh Kolonija reagovao na informaciju da pobunjeni roboti vrše eksperimente na ljudima, da li je ona uopšte ozbiljno shvaćena, i zašto Kolonije nisu bile spremnije na pojavu mogućih humanoidnih Sajlonaca – pitanja kojima bi možda mogla da se pozabavi i spinoff serija „Caprica“.<br /><br />„Razor“ ima slabosti: u manje važne spada pomalo neuverljiv način na koji je Đine razotkirivena kao sajlonski agent, a u važnije spada nedovoljna motivisanost Apolovog izbora da izda naređenje kojim zapravo Starbak šalje u smrt. Čini se da bi ovaj momenat trebalo da predstavlja Apolov pokušaj da pokaže da kao komandant nije podložan emocijama i da lični odnosi ne utiču na njegove odluke, ali se takva odluka čini preteranom, i na praktičnom planu (zašto bi komandant odlučio da žrtvuje svog CAG-a i najboljeg pilota, umesto nekog drugog člana tima?), o emocionalnom da i ne govorimo (setimo se kako su Apolo i njegov otac, komandant Adama, koji se u „Razoru“ ne protivi Apolovoj odluci, u 5. epizodi 1. sezone, „You Can’t Go Home Again“, bili spremni da rizikuju celu flotu kako bi spasili Starbak). I za samo razrešenje priče bi se moglo reći da je pomalo stereotipno i predvidljivo: nije ovo prvi put da je u ovoj seriji neki epizodni lik odlučio da se iskupi za greške iz prošlosti žrtvujući život za veći cilj. Međutim, ne može se poreći da ovakav završetak jeste u skladu sa likom Kendre Šo i sa pričom o njenom životu.<br /><br />Poseban problem predstavlja razgovor admirala Adame i komandanta Li Adame, u kome admiral Adama pokušava da postupke admiralice Kejn i Kendre Šo sagleda u kontekstu, ali ih na neki način opravdava. Sud o „Razoru“ u velikoj meri zavisi od toga koliko je gledalac u stanju da se složi ili makar uvaži njegove argumente. Očigledno je da ovo predstavljalo pokušaj da se naglasi da lik Helene Kejn ne treba shvatiti kao psihopatu, zlu ili mentalno bolesnu ličnost, kao negativca serije, već kao osobu koju su formirala određena iskustva i prilike i koja je činila ono što je mislila da mora. Međutim, argumenti koje izlaže Adama nisu baš sasvim uverljivi, što ovu scenu čini jednim od najslabijih delova filma. Najkontroverzniji je njegov sud da Kejnova nije napravila nijednu taktičku grešku – kako bismo inače nazvali njenu odliku da napadne mnogobrojne Sajlonske rejdere, što rezultira u ogromnim gubicima za koji je sama rekla da su prevelika cena za taktički beznačajnu pobedu? Ovaj pokušaj da se uspostavi dihotomija između etičke problematičnosti i navodne taktičke uspešnosti Kejnove ne uspeva, pošto „Razor“ ne nudi dovoljno dokaza da je ona zaista donosila dobre odluke na taktičkom planu. Inače se Adamino opravdavanje postupaka Kejnove može razumeti u kontekstu Adamine spremnosti da preispituje sopstvene postupke: setimo se da je, na samom početku serije, neposredno posle uništenja Kolonija, slično kao admiralica, Adama želeo da vodi rat i napada Sajlonce, dok ga predsednica Rozlin nije ubedila da umesto toga treba da štiti civile i da se posveti očuvanju preživelog stanovništva. Zato Adama zasluge za to što je postupao drugačije od Kejnove odaje bliskim osobama koji su bili tu da mu ponude savete i drugačije mišljenje (predsednica, pukovnik Taj [Tigh], sam Apolo), za razliku od Kejnove koja nije imala nikoga – ali se i taj sud čini problematičnim, s obzirom na to da smo u filmu videli da je problem pre bio u tome što Kejnova nije bila spremna da sluša savete takvih osoba koje su joj nudile drugačije mišljenje, već im je pucala u glavu, tako da su u njenoj okolini mogli da opstanu samo osobe koje su je u svemu slušale, ili zbog toga što nisu smele da joj se suprotstave (Fisk) ili zato što su u potpunosti prihvatile njeno viđenje sveta (Kendra Šo).<br /><br />Ipak, sve u svemu, radi se o veoma dobroj epizodi serije „Battlestar Galactica“, koju mogu da gledaju ne samo fanovi koji su videli sve tri sezone, već i oni koji nisu videli treću sezonu pošto su čekali njeno objavljivanje na DVD-ju (koji je u SAD objavljen nekoliko meseci posle „Razora“), ali koja takođe dobro funkcionise i sama za sebe, kao TV film, koji bi verovatno bez previše problema mogli da prate i novi gledaoci. Istina, njima bi zatrebala objašnjenja nekih osnovnih postavki serije (ko su Sajlonci, šta su Kolonije, itd.), ali, sa druge strane, gledalac koji nije upućen u seriju, doživeo bi priču o Pegazu i Kejnovoj još snažnije, pošto mu ne bi bila odranije poznata. A iako se preko njega novi gledalac ne bi upoznao na pravi način sa svim glavnim likovima serije, film veoma dobro predstavlja glavne teme, problematiku i atmosferu serije, kroz svoje dve glavne priče: o mašinama koje pokušavaju i uspevaju da postanu što sličnije ljudima, i o ljudima koji pokušavaju, i uspevaju, da postanu mašine ubojite po druge ali i sebe.</p><p align="right"><br />Autor teksta: Ivana Cvetanović</p>Fingolfin The Elf Kinghttp://www.blogger.com/profile/05539737679387687659noreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-80603996003441928792008-03-19T00:45:00.005+01:002008-03-20T11:03:02.247+01:00Paramaunt radi Dinu i Hevi Metal<p style="LINE-HEIGHT: 12pt; TEXT-ALIGN: justify"><img style="FLOAT: right; MARGIN: 0px 0px 10px 10px; WIDTH: 200px; CURSOR: hand" alt="" src="http://www.gibsonbooks.com/shop_image/product/16601.jpg" border="0" />Piter Berg će režirati još jednu adaptaciju SF romana <span style="FONT-STYLE: italic">Dina</span> za Paramaunt. Kevin Mišer, koji je proveo zadnjih par godina pokušavajući da dobije prava na knjigu, produciraće ovaj projekat. Herbertov roman iz 1965. godine je futuristička priča smeštena na pesćanoj planeti Arakis, koja je izvor začina koji omogućava putovanje kroz svemir i besmrtnost. Berg zajedno sa producentima traži scenariste koji će napisati vernu adaptaciju. Ričard Rubenštajn, producent televizijskih adaptacija knjige koje su radjene za SCI FI kanal, takođe će producirati uz Saru Obri iz <span style="FONT-STYLE: italic">Film 44</span>, Bergove producentske kuće. Džon Harison i Majk Mesina su izvršni producenti.<br /><br /><br /><img style="FLOAT: left; MARGIN: 0px 10px 10px 0px; WIDTH: 200px; CURSOR: hand" alt="" src="http://www.coverbrowser.com/image/heavy-metal/3-1.jpg" border="0" />Takođe, Paramunt će napraviti animirani film inspirisan SF fantasy časopisem iz sedamdesetih <span style="FONT-STYLE: italic">Heavy Metal</span>. Režiser Dejvid Finćer će voditi projekat. Film će se sastojati iz osam ili devet individualnih animiranih segmenata, svaki segment će raditi različit režiser. Finčer će režirati jedan od segmenata, Kevin Istmen (Teenage Mutant Ninja Turtles), vlasnik i izdavač <span style="FONT-STYLE: italic">Hevi Metala</span>, takođe će režirati jedan od segmenata. Kao i Tim Miler, čiji <span style="FONT-STYLE: italic">Blur Studio</span> će raditi animaciju na ovom projektu. Film će biti namenjen punoletnoj publici. Finčer, Istmen i Miler će producirati film.<br /></p>Goran Tomovićhttp://www.blogger.com/profile/00084743695213758558noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-46886881641796953172008-01-25T22:04:00.001+01:002008-12-09T15:34:48.578+01:00Džon Č. Rajt – Zlatno doba (prvi deo)<p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify">Zahvaljujući IK Neor, naša SF publika je odnedavno dobila priliku da se upozna s delom Džona Č. Rajta. Prvi put je u nas prevedeno njegovo prvo i verovatno najreprezentativnije delo, trilogija Zlatno doba, čiji su delovi Zlatno doba (The Golden Age), Ushićeni feniks (The Phoenix Exultant) i Zlatna transcendencija (The Golden Transcendence). Ovde će biti reči samo o prvom delu istoimene trilogije.<br /><br /><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5159524579054561522" style="FLOAT: right; MARGIN: 10px 0px 0px 10px" alt="" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEj84tO6VCq5lz7wNxdnBxNMrKR4AQOCpuDmsA1g6g6-oYNduVzFk1l3flX7qnxt726Ktqn9VbmsES7SEgVJCTO1RvDVqQ1a0IVmqB_akhLA7ypqc4ss8DtqOznZ7jUk8oXbTCeTMTuM7Zvz/s320/300zlatnodoba1.jpg" border="0" />Zlatno doba predstavlja uvod u radnju i upoznavanje s neverovatno kompleksnim društvom i sadržajima Zlatnog ekumena, civilizacije hiljadama godina u budućnosti, naizgled savršenog sveta utemeljenog na simbiozi ljudi i mašina. Tako nesumnjivo treba shvatiti i atak na čitaočevu eventualnu sklonost jednostavnosti stila i jezika, u prvim poglavljima. Pisac pokušava da nas uvede u ambijent, da nam pokaže koliko složenim konceptima žitelji Zlatnog ekumena barataju svakodnevno, i koliko malo stvari u njihovom svetu možemo uzeti zdravo za gotovo, na osnovu poznavanja našeg današnjeg okruženja. Počev od pojma osnove ljudskosti i samog postojanja, preko društvenog uređenja, pa do razlike između “prave” i virtuelne realnosti. Nema ničeg epohalno novog ni u koncepciji budućeg univerzuma, ni u zapletu u čijoj je osnovi gubitak pamćenja glavnog junaka, Fetona od kuće Radamant, koji do kraja knjige pokušava da ga povrati i sklopi slagalicu. No, uprkos svim formalnim nedostacima koji se možda mogu pripisati i neiskustvu romana-prvenca, Rajt nekako postiže ono što je glavno, da nam do Fetona bude stalo i da nam postane bitno šta je to tako strašno on uradio, zašto je pristao da obriše sećanje i šta će učiniti kad ga povrati. Za poslednju stavku s nestrpljenjem iščekujemo Ushićenog feniksa i Zlatnu transcendenciju, koji se sada takođe mogu naći u knjižarama.<br />Povremeni dugački opisi i komplikovani dijalozi zbilja opterećuju tekst, i mogu da budu zamorni. Međutim, ako vam uspe da prokrčite put kroz šikaru kvazitehnoloških i manje-više naučnih termina koji povremeno neodoljivo podsećaju na “technobabble” Zvezdanih staza, i kroz džunglu dugih rečenica i balansiranje još dužim rečima na prvih četrdesetak strana, a povremeno i kasnije, mogli biste s iznenađenjem otkriti da celo zamešateljstvo zapravo vredi truda.<br />U tom privikavanju na svet čija beskrajna slojevitost služi na čast autorovoj mašti, (makar i ne bila odveć originalna, uprkos svim matriksovskim, simonsovskim, dikovskim i drugim još vremešnijim asocijacijama), prolazi nam veći deo prve knjige trilogije. Nađe se u svem tom haosu i poneka očaravajuća ideja, kao što je npr. tehnička izvodljivost mogućnosti da lik iz nekog umetničkog dela oživi sam od sebe kad postane dovoljno originalan i samosvojan, i izraste u stvarnu, telesnu ličnost, potpuno ravnopravnu "pravim" ljudima. I taman kad smo otkrili da iz šume bombastičnih izraza počinje da izranja suština zbog koje se nećemo pokajati za vreme i novac uložene u nepoznatog autora, sasvim neželjeno i neočekivano Zlatno doba se završava. Naravno, u prelomnom trenutku, pa je zato dobro imati pri ruci nastavke u razumnom roku, dok niste zaboravili uvrnute veze između likova, pardon, neuroformi.<br /><br />Rajt ne skriva paralele sa grčkom mitologijom i alegorijski karakter i radnje i likova. Likovi su svesno, u skladu s nečim što se, karakteristično pompezno, naziva Estetski konsenzus, odabrali čak i imena za koja smatraju da su u skladu s njihovom prirodom i misijom. Nije slučajno što se glavni junak zove Feton, a njegov otac Helion. Poput mitskog Faetona, sina boga Sunca, koji precenjuje svoje moći i izaziva opštu katastrofu. No značajno je što Feton bira manje poznatu verziju mita:<br />“Znam istinu u vezi sa tim mitom. Feton nije spalio svet; napokon, svet je i dalje tu, zar ne? Ne. Jupiter se uplašio kada je video smrtnika sa uzdama moćnih sunčevih dvokolica, i bio je ljubomoran kada je video da običan čovek tera božanske ognjene pastuve. Jupiter se bojao da će nešto poći po zlu. Umesto da mladiću pruži priliku da se dokaže, ubio je vozara tokom poletanja. Pre no što je i imao priliku da poleti. Šta je naravoučenije ove priče? U mojoj verziji, možda je naravoučenije kako se bogovima, ili ljudima koji misle da se mogu igrati bogova, ne sme dozvoljavati pristup munjama”.<br />To kazuje mnogo kako o njegovoj ličnosti tako i o poruci koja se krije iza kitnjastog stila i katkad zamornih digresija: Feton je buntovnik i vizionar, a takvi u utopiji nisu poželjni. Oni žele da promene svet, a utopija se, kao po definiciji savršen svet, ničeg ne plaši više nego promene, smatrajući da nijedna promena ne može biti poboljšanje. I tako Zlatno doba postavlja mnoga pitanja bliska i nama koji živimo u nečemu što na sve liči osim na utopiju: šta je sloboda? Dokle može ići sloboda pojedinca a da ne ugrozi društvo? I koja je sloboda bitnija, individualna ili kolektivna? Da li društvo sme da žrtvuje svoje najistaknutije pojedince radi sopstvenog očuvanja u trenutnom obliku? Gde prestaje humanost a počinje tiranija? Koliko se zla može počiniti iz najboljih namera? I postoji li moral koji se može izboriti s takvom situacijom i razvrstati sve na crno i belo, dobro i zlo? Šta je prava ljudskost... ukratko, saznajemo kako "istina mrvi ono najgore u čoveku, zadovoljstvo mrvi ono najbolje".<br />Sve ovo, i još mnogo više, čitalac koga ne mrzi da zađe dublje od površine naći će već u prvom delu Rajtove trilogije. Za one druge, tu su i dalje “nečuvena dela od čuvenja”, zanimljiva ljubavna priča, otkrivanje zagonetke Fetonovog zločina... možda ne baš za svakog ponešto, ali dosta za toplu preporuku svim ljubiteljima naučne fantastike. Izdržite naporan uvod i upustite se u avanturu prepunu egzotičnih likova, od kojih veštačke inteligencije nisu najmanje zanimljive. Reći još otkrilo bi previše o knjizi. Sami pronađite svoje miljenike, bili oni standardne, alternativne ili cerebelinske neuroforme, masovnoumne kompozicije ili sofotesi. Srećan vam put u Zlatni ekumen!<br /></p><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="right">Autor teksta: alcesta</p>Fingolfin The Elf Kinghttp://www.blogger.com/profile/05539737679387687659noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-35152839188058389232007-12-05T23:31:00.000+01:002008-12-09T15:34:49.162+01:00Uskoro u našim bioskopima<div style="line-height:12pt; text-align:justify"><b>Zlatni Kompas (Njegovo mračno tkanje)</b><br />(The Golden Compass)<br /><br /><img style="float:left; margin:0 10px 10px 0;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEju-fu6Yff2Ndsr_GHsY3M7F4JA8d1Id28wP7ANeJumK1ny2n4Y3J5TDLH0dOcrFxCdH_iEDqNMTT7AuEzfpRsdgn0KvKSMBG-JiIYfeBorcdP_0SjyQapDdU8GNW5XXYrjUB15rSxv98w/s320/The_Golden_Compass.jpg" border="0" alt=""id="BLOGGER_PHOTO_ID_5140627901748649410" />Posle uspeha filma <i>Gospodar Prstenova Družina Prstena</i>, ljudi iz <i>Nju Lajn Sinema</i> su počeli da traže novu trilogiju koja bi mogla da se ekranizuje na velikom platnu po završetku trilogije <i>Gospodar Prstenova</i>. Našli su zamenu kod Filipa Pulmana i njegove trilogije <i>Njegovo mračno tkanje</i>. To je fantastična avantura smeštena u svet u kome se duše ljudi predstavljaju kao životinje, u kome medvedi koji govore vode ratove, i u kome postoje veštice. U centru priče je Lajra, dvanestogodišnja devojčica koja igrom slučaja kreće na epski pohod spasavanja ne samo njenog sveta, već i našeg. Par režisera je bilo razmatrano za ovaj film (Bret Retner, Sem Mendez, itd), ali izbor je pao na Krisa Vajca. Prvo što je uradio, kao režiser filma, da je odbio već napisan scenario Toma Stoparda i rešio sam da adaptira Pulmanovu knjigu. Takođe je izjavio u vezi scenarija da se u filmu neće direktno spominjati religija, jedna od glavnih tema ove priče – što je naljutilo fanove knjige. Ipak, Vajc je uvaravao fanove da će religija ostati u filmu više kao eufamistični pojam. U decembru 2004. godine, Vajc je podneo ostavku na mesto režisera zbog ogromnih tehničkih izazova ovog epskog dela i na njegovo mesto unamljen je Britanski režiser Anand Taker. Taker je u prvi plan stavio Lajrinu priču i njen lik a tek onda specijalne efekte. Iako je Taker imao sto postotnu podršku Filipa Pulmana, u maju 2006. godine je dao ostavku zbog stvaralačkih nesuglasica i na mesto režisera se vratio Kris Vajc. Ovaj film je najskuplji projekat za <i>Nju Lajn Sinema</i> sa budžetom od 150 miliona dolara. Glavne uloge će tumačiti Danijel Kreg kao Lajrin ujak Asrijel, Nikol Kidman kao gospođa Koulter i Eva Grin u ulozi Serafine Pekale, kraljice veštica. Devojčicu Lajru će glumeti Dakot Blu Ričards. <i>Nju Lajn Sinema</i> su unajmili scenaristu da radi na scenariju za drugi deo filma, <i>Čudotvorni Nož</i> za potencijalni izlazak u 2009. godini ali su takođe naglasili da budućnost daljih nastavaka zavisi od finansijskog uspeha <i>Zlatnog Kompasa</i>. Svetska premijera filma je 27. novembra u Londonu a u kod nas je premijera 11. decembra u Sava Centru.<br /><br /><br /><b>Ja sam legenda</b><br />(I Am Legend)<br /><br /><img style="float:right; margin:0 0 10px 10px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiKfBwKsaGA-NgGweS0uAFNdfYir2KEql67powTebHB8P_xS12Cwdn_0oyyBzlQ3lG-5VOcyppGJ14jbv0XiYzslm2bKt-ACA4HEy8pzGa2zF6xQTO-_dzrjNgdDFnLaADtrq3Am2zDAOc/s320/I_am_legend_teaser.jpg" border="0" alt=""id="BLOGGER_PHOTO_ID_5140627717065055666" />Ono što je moglo biti još jedan od Švarcenegerovih filmova će na kraju biti jedan od ozbiljnijih filmova Vila Smita. Film čija je produkcija počela davne 1994. godine, kad su Worner Braders rešili da urade novu ekranizaciju knjige Ričarda Metisona "Ja sam Legenda" ali ništa od toga nije ostvareno zbog potrebe velikog budžeta da bi se ovakav film snimio. Roman prati priču Roberta Nevila, odličan naučnik koji je poslednji čovek na zemlji. Jedini imun na virus koji pretvara ljude u krvožedne vampire. Danju on juri i ubija te vampire, dok se noću krije u svom domu i nada se novom jutru. U junu 1997. godine režiser Ridli Skot i glumac (sada guverner) Švarceneger su ušli u pregovore da rade na ovom projektu, scenariste Marka Protosevica. U ulozi Nevila bili su razmatrani Majkl Daglas i Tom Kruz. U septembru iste godine je krenulo snimanje, sa produkcijom smeštenom u Hjustonu. U decembru, projekat je došao u pitanje zbog prevelikog budžeta. Ridli Skot je čak i menjao scenario da bi skratio nekih 20 miliona dolara u budžetu ali to nije bilo dovoljno i u martu 1998. godine studio je ukinuo projekat. Kasnije iste godine, na mesto režisera doveden je Mark Boumen ali on je brzo odstupio da bi snimao "Kraljevstvo vatre". U martu 2002. godine Švarceneger je postao producent filma i u počeo je sa dogovorima sa Majklom Bejom oko snimanje filma, sa Vilom Smitom u glavnoj ulozi ali i ovog puta od projekta ništa nije bilo jer se scenario nije svideo predsedniku Vorner Brodersa. Tek u septembru 2005. godine počelo je ozbiljnije da se radi na filmu. Na mesto režisera je došao Frensis Lorens, poznat po svom filmu "Konstantin" a Akiva Goldsmen je napisao scenario. U glavnoj ulozi je izabran Vil Smit. Fanovi knjige pored toga što su skeptični što u ovakvom filmu glumi Vil Smit, su takođe razočarani što je scenario rađen više prema "Omega Menu", drugoj adaptaciji knjige, umesto prema "Poslednjem čoveku na zemlji", film koji je dobio više priznanja od strane fanova knjige. Sa druge strane, režiser se dobro pokazao sa "Konstantinom" iako je dosta bio promenjen u odnosu na original, i ako se nešto očekuje u ovom filmu, to će biti od njega. Svetska premijera filma je zakazana 14. decembar a u naše bioskope stiže 17. januara sledeće godine.</div>Goran Tomovićhttp://www.blogger.com/profile/00084743695213758558noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-1000455806769791722007-11-06T20:19:00.000+01:002008-12-09T15:34:49.707+01:00Teri Pračet - Glinene Noge<p style="line-height: 12pt; text-align: justify;"><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5129810455970822466" style="margin: 0pt 10px 10px 0pt; float: left;" alt="Teri Pračet" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjt0_v2jjVd2zIU9TTjI7OlpLOw3kc-1_4BuHsMp-Ll3r1hvg1FJCRtTtQ8r6e_gDmsUibKuQzlti1at0YGdjSnArboyQY1Gu8eDDWbVRP3MJYny1KMNUwJe5yU499tURKkiM1UPGNRkHlQ/s200/pratchett.jpg" border="0" />Pretpostavljam da je ovo jedini trenutno živi pisac o kom ne želim da pišem. Nije da me je sramota da pišem hvalospjeve ali postoji neka granica, a kada čitam knjige o Disksvjetu neretko želim preći tu granicu. Takođe postoji pitanje čemu može da služi jedna recenzija o njegovoj knjizi? Oni koji su dosad čitali Pračeta i svidio im se njegov stil su sigurno već pa zarili ovu knjigu, oni koji ga nisu čitali bolje da počnu od početka, od prvih knjiga u serijalu. A treća kategorija? Oni koji su ga čitali a nije im se svidio? Za njih je rezervisan poseban krug pakla, onaj za ljude koji ne mogu da shvate dobru šalu! Naravno da nisam ozbiljan, takvi ljudi su valjda već shvatili da Pračetovo pero njima ne prija te će zaobići ovu knjigu. Ova recenzija je za one malobrojne koji vole Pračeta a još razmišljaju da li da kupe ovo izdanje.</p><p style="line-height: 12pt; text-align: justify;"><br />“Glinene noge” pripadaju serijalu o straži i ona je treća po redu koja je izašla kod nas iz tog serijala (“Straža! Straža!” i “Oružane snage” su njeni <span lang="ES">prethodnici). Od početne premise, grupe uglavnom</span><span lang="ES"> pijanih policajaca koji se klone nevolje koliko mogu, straža je veoma uznapredovala i zauzima bitno mjesto u podjeljenom gradu Ank-Morporku. Sada imaju čak četiri stražare i gomilu pozornika, od starih znanaca tu su i dalje komandant Vajms (trijezan dugo vremena), narednik Kolon (želi da se penzioniše te čita knjigu “Moja prva stoka”), kaplar Nobs (S.V.St.Dž – sa uvjerenjem da je ljudsko biće), kapetan Kerot (patuljak od 2 metra), Angua (u predlunarnom sindromu) i vodnik Detritus. Naravno tu su i neka nova lica kao što je pozornik Bani-Neverniku-Sa-Infomativnim-Brošurama (sve je rečeno) i patuljak Guzičica – pošto se straža modernizovala vrijeme je da dobije svog alhemičara (a s obzirom da ovaj serijal parodira policijske serije, gomilanje forenzičara u istima je dobilo svoj pračetovski odgovor). Dešavaju se misteriozna ubistva i na komandantu Vajmsu je težak zadatak da to riješi. Pretpostavljam da je svima jasno na šta ovo može ličiti – duhovita Agata Kristi u jednom fantaz</span><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5129809575502526754" style="margin: 0pt 0pt 10px 10px; float: right;" alt="Glinene noge" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEh70Rc64o3ZqGk5Kfy1jKsdUUMHcL2s6ZaHN9_f7Yhl-CKWx2nMALqkGiOrDpww_5qL7cw7oeNO3-Xx3iDbE35kdvmOOZuQ4sYYUmhFyTgXFgsjMH2fMGVH_LnUcPMq90D7fOJoAggaUnIb/s320/697.jpg" border="0" /><span lang="ES">ijskom svijetu s tim što ova knjiga pruža daleko više od kriminalističkog romana, a za to je zaslužan britki Pračetov um koji onda kad ne očekujete izbaci pokoju mudrost dostojnu najozbiljnijih djela. Tako da ćete se svojski nasmijati a onda i malo porazmisliti o takvim pitanjima kao što su heraldika, ateizam, etničke manjine, pravima siromašnih... Ovo je ono što Pračeta izdiže iznad pukog pisca sa smislom za humor, a to je da ovo nije isključivo parodija, već satira u svom</span><span lang="ES"> izvornom obliku, gdje humor nema samo cilj</span><span lang="ES"> da zasmije već i da nam nešto poruči. Takođe usudiću se da kažem da je Pračet najbolje nešto što možete naći u Laguninoj knjižari, a vjerovatno i jedan od najboljih pisaca koji je danas živ, ova knjiga je dokaz toga. Možda sumnjate u moje riječi ali kada poslednjih stotinu strana pročitate u jednom dahu shvatićete o čemu govorim i uprkos što znate da je to fiktivan lik poželjećete da komandantu Vajmsu stegnete ruku. Nadam se da ćete u ovom djelu uživati koliko sam ja uživao i da ćete se složiti da je to najbolje uloženih par stotina dinara na neku knjigu novijeg datuma.</span></p><p style="line-height: 12pt; text-align: justify;"><span lang="ES"></span></p><p style="line-height: 12pt;" align="right"></p><p style="line-height: 12pt;" align="right">Autor teksta: Stefan Đukić</p>Stefanhttp://www.blogger.com/profile/17416943896766781182noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-62244032346429962582007-10-31T00:57:00.000+01:002008-12-09T15:34:50.678+01:00Mali vodič kroz Sinemaniju<p style="LINE-HEIGHT: 12pt; TEXT-ALIGN: justify"><a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEi0FFv5NtGQhx8gplIwOs27llamQzlgTPvEyWy7pfMaUjwBk1xhVfDsjB5Nanf_vIfWnNEN1-MX20aGneGgymJqz5i-ieC6_3EQNEG0u6ndHM7hfB3bkdZp3EbIM-zpLqGesNTXphN4zSI/s1600-h/cinemania07.jpg"><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5127284641032329874" style="FLOAT: left; MARGIN: 0pt 10px 10px 0pt; CURSOR: pointer" alt="" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEi0FFv5NtGQhx8gplIwOs27llamQzlgTPvEyWy7pfMaUjwBk1xhVfDsjB5Nanf_vIfWnNEN1-MX20aGneGgymJqz5i-ieC6_3EQNEG0u6ndHM7hfB3bkdZp3EbIM-zpLqGesNTXphN4zSI/s320/cinemania07.jpg" border="0" /></a>Pretpostavljam da su svi čuli da od danas u Sava Centru kreće nova <em>Sinemanija</em> i traje do 7. novembra (u Novom Sadu traje od 1. do 8. novembra u bioskopu <em>Arena</em>). Sledeći članak će vam pomoći u odabiru filmova fantastike na ovogodišnjoj <em>Sinemaniji</em>.<br /><br /><b>Invazija</b><br />(The Invasion)<br /><br /><a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEh_8m19NMbTMnIdmB7OcyjzW33fadVMyMHunHj5uAAIC4c04NLOyd3zXZR-G4ds6bd0prPLlC-R9K12YO8jhVSp1bYQ-KXLy7shONiiotCdKDM7mOdXB2Ts9IReZ9lmQ8WPZQeIR7oESh0/s1600-h/200px-The_Invasion_film_poster.jpg"><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5127284872960563874" style="FLOAT: right; MARGIN: 0pt 0pt 10px 10px; CURSOR: pointer" alt="" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEh_8m19NMbTMnIdmB7OcyjzW33fadVMyMHunHj5uAAIC4c04NLOyd3zXZR-G4ds6bd0prPLlC-R9K12YO8jhVSp1bYQ-KXLy7shONiiotCdKDM7mOdXB2Ts9IReZ9lmQ8WPZQeIR7oESh0/s320/200px-The_Invasion_film_poster.jpg" border="0" /></a><em>Invazija </em>je naučno-fantastični film rađen prema scenariju Dejva Kajganiča, koji je ujedno i rimejk filma <em>Invasion of the Body Snatchers</em> iz 1956. godine. Prvobitno, film je režirao Oliver Hiršbigel sa Nikol Kidman i Danijelom Kregom u glavnim ulogama, ali ljudi iz <em>Vornera</em> su tražili reviziju filma. Tako su doveli braću Vačovski da izmene kraj filma, i Džejmsa Mektiga da snimi nove scene. Na Zemlju misteriozno pada spejs šatl; on u sebi zadrži vanzemaljski virus koji polako počinje da utiče na ljude. Psihijatar iz Vašingtona, Kerol Benel (Nikol Kidman), i njen kolega Ben Driskol (Danijel Kreg) uskoro otkrivaju da se virus aktivira u snu, tokom REM faze, i tako ljudi postaju agresivni i potpuno neljudski. U borbi da ostane živa (tj. budna), Kerol se brine o svom sinu, koji možda sadrži odgovore o sprečavanju ove invazije. Film možete gledati 31. oktobra u Sava Centru, odnosno 1. novembra u <em>Areni</em> u Novom Sadu.<br /><br /><b>Pritajeno Zlo: Istrebljenje</b><br />(Resident Evil: Extinction)<br /><br /><a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhSJzxtF7Q0GBbQurw2F8y_slwR9tnNvI-_8dm-z9nJRl_Wdt2VfITVFo6smaf7KPn5X7dVAa4a2ewHS8QQttPxNTHS1juvIpeuTgEGHynCz2eYgK8yuD7014Z97XufmDC6p5ttjZ2pARg/s1600-h/200px-RE_Extinction.jpg"><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5127285018989451954" style="FLOAT: left; MARGIN: 0pt 10px 10px 0pt; CURSOR: pointer" alt="" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhSJzxtF7Q0GBbQurw2F8y_slwR9tnNvI-_8dm-z9nJRl_Wdt2VfITVFo6smaf7KPn5X7dVAa4a2ewHS8QQttPxNTHS1juvIpeuTgEGHynCz2eYgK8yuD7014Z97XufmDC6p5ttjZ2pARg/s320/200px-RE_Extinction.jpg" border="0" /></a><i>Pritajeno Zlo: Istrebljenje</i> je naučno-fantastični akcioni horor, treći nastavak filmova <em>Pritajeno zlo</em> rađenim prema popularnoj Kapkomovoj igrici <em>Resident</em> <em>Evil</em>. Film je režirao Rasel Malkahi a producent je Pol Anderson. Neki od zapleta igrice <em>Resident Evil: Code Veronica</em> preuzeti su za osnovu scenarija i film sadrži pojavljivanja raznih likova i stvorenja iz igrice. Ovaj film odstupa od prošlih filmova koji su snimani na mračnim lokacijama karakterističnim za zombi filmove, jer se radnja događa u Mohave pustinji. Film nastavlja tamo gde je stao drugi deo. Alis (Mila Jovović), koja se sada krije u pustinji Nevade, ponovo se udružuje sa Karlosom Oliverom (Oded Fer) i El-Džejem (Majk Eps), kao i novim likovima koji su preživeli zombije, Kler (Ali Larter), Kej-Martom (Spenser Lok) i Bolničarkom Beti (Ašanti) u pokušaju da eliminiše smrtonosni virus koji preti da svakog čoveka pretvori u zombija i da dođe do pravde. Film možete gledati 2. novembra u Sava Centru, odnosno 3. novembra u <em>Areni</em> u Novom Sadu.<br /><br /><b>Slutnja</b><br />(Premonition)<br /><br /><a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjeURjHAi6vahyOoKdZ3Glmphj2Xmhtl0RwJ9eT2mE2BZ7UbPlrGBm6YpwMpBRDzOSCKQt2Wuhviu9UJhfM03uJ7ShFHy7Qq_mKwPOUgWV6VA4CurmMdBkQSkfZT7llRvlaBXfkZswHp14/s1600-h/200px-Premonitionmp.jpg"><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5127285173608274626" style="FLOAT: right; MARGIN: 0pt 0pt 10px 10px; CURSOR: pointer" alt="" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjeURjHAi6vahyOoKdZ3Glmphj2Xmhtl0RwJ9eT2mE2BZ7UbPlrGBm6YpwMpBRDzOSCKQt2Wuhviu9UJhfM03uJ7ShFHy7Qq_mKwPOUgWV6VA4CurmMdBkQSkfZT7llRvlaBXfkZswHp14/s320/200px-Premonitionmp.jpg" border="0" /></a><i>Slutnja</i> je drama sa elementima horora, baziran prema japanskom filmu <em>Yogen</em> (što na japanskom znači <em>Premonition</em>, originalni naziv filma). Režiju potpisuje Menan Japo a u glavnim ulogama su Sandra Bulok i Džulijan Mekmahon. Film se bavi predodređenom sudbinom pojedinca i njihovim suočavanjem s tom činjenicom. Linda Henson (Sandra Bulok) živi savršen život sve dok ne dobije vest da joj je suprug Džim (Džulijan Mekmahon) poginuo u automobilskoj nesreći. Taman kada je prihvatila činjenicu da je muž mrtav, ona se sledećeg jutra budi pored živog muža. Isprva pomišlja da je to noćna mora, ali sve se ponavlja i Lindi se bez ikakvog redosleda nižu sasvim različiti dani. Njene slutnje pokreću niz zbunjujućih događaja. Svet joj se preokreće dok je okolnosti ne dovedu do otkrića da njen savršeni život možda nije onakav kakvim se čini. U očajničkom pokušaju da spase porodicu kreće u borbu protiv vremena i sudbine, ne bi li očuvala sve što je sa Džimom izgradila. Film možete gledati 5. novembra u Sava Centru, odnosno 6. novembra u <em>Areni</em> u Novom Sadu.<br /><br /><b>Next</b><br />(Next)<br /><br /><a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjLMPfQzPZUvt0mcIAsD2CZTmLWLOLDDqa5usRmipP2OamAa5f4Gws1nQXs7b0ndV_2SqfDA2bfGCeDHZPxCIEEpPnmMMZmdz91GAG-aSWfLct9XfOIJ-nEFuQ_QfY6oyYQQoNffkcdfW0/s1600-h/200px-Next_poster.jpg"><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5127285298162326226" style="FLOAT: left; MARGIN: 0pt 10px 10px 0pt; CURSOR: pointer" alt="" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjLMPfQzPZUvt0mcIAsD2CZTmLWLOLDDqa5usRmipP2OamAa5f4Gws1nQXs7b0ndV_2SqfDA2bfGCeDHZPxCIEEpPnmMMZmdz91GAG-aSWfLct9XfOIJ-nEFuQ_QfY6oyYQQoNffkcdfW0/s320/200px-Next_poster.jpg" border="0" /></a><i>Next</i> je akcioni film, i predstavlja slobodnu adaptaciju kratke SF-priče <em>Zlatni čovek</em> Filipa K. Dika. Film je režirao Li Tamahori; glume Nikolas Kejdž, Džulijen Mur i Džesika Bil. Nikolas Kejdž glumi Krisa Džonsona, mađioničara iz Las Vegasa koji ima natprirodnu sposobnost da vidi budućnost. Agentkinja FBI-a zadužena za antiterorizam Keli Feris (Džulijen Mur) stupa u kontakt s njim, jer želi da se posluži njegovim umom kako bi sprečila napad na Los Anđeles oružjem za masovno uništenje. Dok tempirana atomska bomba otkucava, Kris Džonson je možda jedini ključ za sprečavanje nuklearne kataklizme. Film možete gledati 5. novembra u Sava Centru, odnosno 6. novembra u <em>Areni</em> u Novom Sadu.<br /><br /><br />Ako je neko možda propustio neki stariji film koji se skoro puštao u bioskopima, na <em>Sinemaniji</em> u okviru repriznog programa možete da vidite i filmove <em>Pirati s Kariba: Na kraju sveta</em>, <em>Transformersi</em>, <em>300: bitka kod Termopila</em>, <em>Hari Poter i Red Feniksa</em>, <em>Luda noć u muzeju</em>, <em>Prestige</em>, <em>Fantastična četvorka: Uspon Srebrnog Letača</em>, <em>Spajdermen 3</em> i <em>Ghost Rider</em>. Sve u svemu, ljubitelji filmova fantastike imaće šta da gledaju na ovogodišnjoj <em>Sinemaniji</em>.<br /></p><p style="LINE-HEIGHT: 12pt;" align="right">Autor teksta: Goran Tomović</p>Goran Tomovićhttp://www.blogger.com/profile/00084743695213758558noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-49938858985703768092007-10-30T19:49:00.000+01:002008-12-09T15:34:51.665+01:00Edvard Džejms Olmos - portret umetnika<p align="justify" style="line-height:12pt"><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5128347905378543106" style="FLOAT: left; MARGIN: 0px 10px 10px 0px" alt="Edvard Džejms Olmos" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiRk11b2lrmOELVTp5BfkcvvrCa-W2yH6biMTxIIhpJD_jpEt-hOJr6Sj65lOa94eJyxy0chBD7p-yT3H2T4KO3DMUrfDbQ8Z55nzxkHH1E5CPHMaMCCddPORuQrVmUfH9SkfTCa6HV17e1/s320/hivpub.jpg" border="0" />Edvard Džejms Olmos je rođen 24. februara 1947. godine u Kaliforniji, SAD. Njegov otac, Pedro Olmos, bio je meksički imigrant mađarskog porekla (naime, njegovo originalno prezime je bilo Olmoš). Njegova majka, Elenor Hizar, bila je Amerikanka meksičkog porekla. Pored Edvarda, Pedro i Elenor su imali još dvoje dece, Pitera i Esperansu. Edvard je odrastao u multietničkom okruženju Bojls Hajtsa, u istočnom delu Los Anđelesa gde su etničke zajednice međusobno koegzistirale bez odricanja od svojih unikatnih obeležja. Posle razvoda roditelja 1955, Edvard nalazi prvu ljubav svog života, bejzbol. Bejzbol mu je pomogao da pobegne s ulica kojima su vladale bande i dileri droge. Po svemu sudeći, on je bio jako talentovan igrač. Talenat mu je omogućio da osvoji i titulu prvaka države Kalifornije. Da su stvari nastavile da se razvijaju u tom pravcu, on bi najverovatnije postao profesionalni igrač bejzbola. Ali onda je naišla nova ljubav, ovog puta prema rok muzici.<br /><br />Kao trinaestogodišnjak Edvard je učio da peva i da svira klavir. Njegov muzički talenat ga je 1961. doveo u bend pod imenom <em>Pacific Ocean</em>. Ljubav prema muzici bila je tolika da joj je Edvard posvetio sledećih 7 godina života. Bend je nastupao po raznim klubovima širom Kalifornije. Vrhunac postojanja <em>Pacific Oceana</em> je bio album "Purgatory" koji je bend objavio 1968. Album je sadržao hitove poput: "Tracks of My Tears", "Subterranean Homesick Blues" i "16 Tons". <img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5128349163803960866" style="FLOAT: right; MARGIN: 0px 0px 10px 10px" alt="Pacific Ocean: Purgatory" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjp9Z0UmI1z0vQNWsLA5DxbcMF5Kq6WVWVXonyDq0TWwlXxalnLUo5V3lac7ojSWqMOU2fQADPwUMwnwEkfInZDI4FXQSA5vTUF2OuuQiR5I5GRAKDIG2CYYMbT_2K_NcX2bi0tE0q2-mnr/s320/pocover.jpg" border="0" />Na albumu Edvard je naveden pod imenom "Edi Olmos" za aranžmane i glavne vokale. U to vreme on je i studirao na Kalifonijskom univerzitetu. Pohađao je časove glume sa ciljem da poboljša scenski nastup s bendom. Ubrzo, kao i pre, nova ljubav je preuzela kontrolu nad njegovim životom. Ovog puta to je bila gluma. Ali to nije bio jedina stvar koja mu je tada ušetala u život. Naime, jedne noći jedna žena je ušla u Gazarijev klub u L.A. dok je Edvardov bend svirao. Ta žena je bila Kaija Kil, ćerka Hauarda Kila, tada poznatog holivudskog glumca. Posle kratke veze, Edvard se oženio Kaijom 1971. godine. S njom je imao dvoje dece: Mikoa i Badija, a usvojili još troje dece: Majkla, Brendona i Tamiko. Da bi mogao da izdržava toliku porodicu, Edvard se pored glume i muzike bavio i razvoženjem antikvarnog nameštaja. Preokret se desio 1978, kada mu je na kastingu za neku malu predstavu ponuđena uloga za <em>Zoot Suit</em>, mjuzikl o poznatom policijskom slučaju "Sleepy Lagoon" iz 1942, kada je grupa nevinih mladih Hispanosa osuđena za ubistvo. Edvard je lako prošao audiciju kada je upotrebio svoj "urbani akcenat" sa ulica istočnog Los Anđelesa. Naime, Edvard je u <em>Zoot Suitu</em> igrao El Pačuča, super-mačo pozera. <em>Zoot Suit</em> je igran gotovo godinu dana na daskama pozorišta<em> Mark Taper,</em> odakle je prebačen pravo na Brodvej. Za vreme igranja mjuzikla Edvard je osvojio više nagrada kao što su: Nagrada dramske kritike Los Anđelesa, nagrada "Svetsko pozorište", čak je bio nominovan i za nagradu “Toni”. Edvard je 1981. igrao i u filmskoj verziji <em>Zoot Suita</em>.</p><br /><p align="justify" style="line-height:12pt"><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5128352114446493250" style="FLOAT: left; MARGIN: 0px 10px 10px 0px" alt="Olmos u ulozi zapovednika Adame u Galaktici" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgHjBTlGRGJLMW0JbSrCKM_2Dt5Rp8IS70k1TaZ3i_hVEmKmc7cGbXW7eB2r-uWSxelco8e97W2yLJJ1Ih7fOgVD0RdgbjYKl_tXDgeRzEOOXKmNg6XQ3uI7GWweiQYmrK3LaTF-fYo-p5l/s320/commander-adama-gr.jpg" border="0" />Posle svega ovoga, uloge su počele same da mu dolaze. Krajem 1981. godine radio je na filmu <em>Wolfen</em> sa Albertom Finijem. Već sledeće, 1982. godine pojavljuje se u filmovima poput <em>Blade Runnera</em> sa Harisonom Fordom, i <em>The Ballad of Gregorio Cortez</em> gde igra glavnu ulogu. Do 1984. godine Edvard je imao par manjih uloga u filmovima poput <em>Kaze no tani no Naushika, Hill Street Blues</em> i <em>Faerie Tale Theatre</em>. Međutim, njegovo pojavljivanje u hit TV seriji <em>Miami Vice</em> u ulozi poručnika Martina Kastilja će mu obeležiti karijeru i otvoriti nova vrata ka ulogama u mnogobrojnim TV serijama poput <em>Touched by an Angel, The Fortunate Pilgrim, The West Wing, Battlestar Galactica</em> i <em>The Batman</em>. Pored glume, bavio se režijom i filmskom produkcijom. Kao režiser je debitovao 1992. godine sa filmom <em>American Me</em>; kasnije je režirao razne filmove i serije tipa <em>Jack and Marilyn</em> iz 2002. godine i više epizoda <em>Galaktike</em>. Njegov najnoviji projekat je film <em>Divine Forces</em> koji se još uvek nalazi u fazi produkcije.<br /><br />U poslednjih dvadeset godina Edvard je imao zapažene uloge u više od pedeset filmova i serija. Kao saradnik, učestvovao je u radu na dvadesetak filmova. Imao je i nominaciju za Oskara za najboljeg glumca za film <em>Stand and Deliver</em> iz 1988. godine. Dobio je čak i svoju zvezdu na holivudskoj "stazi slave". Kako važi za izvrsnog naratora, ne mogu se izostaviti ni njegova mnoga "narativna" gostovanja u TV emisijama, crtanim i igranim filmovima. Navešćemo samo neke od njih: <em>Blue Collar & Buddha</em> (1986), <em>The 64th Annual Academy Awards</em> (1992), <em>500 Nations</em> (1995), <em>The Unfinished Journey</em> (1999), <em>Zapatista</em> (1999), itd. </p><br /><p align="justify" style="line-height:12pt"><img id="BLOGGER_PHOTO_ID_5128355747988825682" style="FLOAT: right; MARGIN: 0px 0px 10px 10px" alt="Olmos sa mladićima iz geta" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEguvVPMiCbL2U3b9sO3YFeJN7GqAHUo9anrDXUlJBTOFn6_bZUC-J6zi0D1o5hwFIGaRMRjGK2Sj1zrL8ray77rS-tmEcWhQ4yDrcSPaQc8gqAxutiPbKZBoFuGI14aB4sylG54eqy_HMX-/s320/boys.jpg" border="0" />Pored glume, Edvard se mnogo bavi humanitarnim radom i borbom za ljudska prava, a naročito pravima dece. Svake godine u proseku poseti oko 150 mesta gde može da kontaktira sa decom koja su ugrožena na bilo koji način. U svim svojim javnim nastupima on ističe važnost obrazovanja kao barijere koja ugroženu decu može da zaštiti od bandi, droge i gangsterskog života na ulicama gradova. U svojim kampanjama često koristi sebe kao primer čoveka koji je odrastao u opasnom kraju (naime, istočni Los Anđeles je i danas poznat po problemima s bandama). Njegova najčešća poruka deci glasi: "Ako sam ja mogao da uspem, možete i vi". Pored kampanja za pomoć deci, Edvard je i odlikovani predstavnik UNICEF-a. Biće pamćen i po tome što je 1992. samo uz pomoć svoje metle uspeo da doprinese smirivanju velikih nereda u Los Anđelesu. Sredinom 2001. godine bio je uhapšen zbog učešća u protestima protiv američke mornarice i vežbi bombardovanja koje su sprovedene na ostrvu Vijekes, Porto Riko. Tom prilikom je odslužio i kaznu od 20 dana zatvora.<br /><br />Posle razvoda od prve žene Kajie, Edvard se ponovo oženio glumicom Lorejn Brako 1994. godine, ali i ona je zatražila razvod 2002. godine. On trenutno radi na hit seriji Sci-Fi kanala, <em>Battlestar Galactica</em> (inače rimejku originalne serije iz 1978. godine), gde tumači ulogu admirala Vilijema Adame. Uprkos činjenici da je pre samo par nedelja napunio 59 godina, Edvard Džejms Olmos izjavljuje da će nastaviti da se bavi glumom i da će sav svoj uticaj i dalje koristiti u kampanjama za pomoć deci i ugroženima.<br /></p><br /><p align="right">Autor teksta<strong>:</strong> Marko Tica </p>Stefanhttp://www.blogger.com/profile/17416943896766781182noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-58564029493086656752007-10-20T12:51:00.000+02:002008-12-09T15:34:52.154+01:00Kako se dostiže vrh viline planine - intervju sa Tamarom Lujak<p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify"><strong>Iskreno, htela sam da napišem nekoliko rečenica o tebi, ali onda mi je palo na pamet da te malo mučim i to zadovoljstvo prepustim tebi. Izvoli.</strong></p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt"><strong><img style="MARGIN-LEFT: 10px" height="211" alt="Tamara Lujak" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgNzHBD3azXQ0BewzSmWZhCArmVlEdfj2S0qL37627B1Ld8GqLzemhbPJ8fHOjDIV40OSxK5N1leTzuDaaA6-aC-HZimAoSwnfU4RfeKs5AXZ57MS5qM2ReDhmmLgzg_xiC_m7QQP1BX2JS/s320/knjiz-1.jpg" width="250" align="right" /></strong>[Smeh] Iskreno, ovo je najteže pitanje na koje treba da odgovorim. Verujem da na njega tek sami čitaoci mogu da daju odgovor, nakon što pročitaju intervju.<br /><br /><strong>Kada si sebe prepoznala kao pisca?</strong><br /></p><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify">Tek kada mi je objavljena prva priča, odnosno prve priče.<br /><br /><strong>Predstavi nam svoju prvu knjigu <em>Vilina planina</em>.<br /><br /></strong>U pitanju je zbirka kratkih priča (ukupno njih jedanaest), odnosno bajki, koje su tematski povezane u jednu celinu. Bave se vilama, zmajevima, patuljcima, životinjama, i novim rodovima (rakarima), prirodnom i odnosom ljudi prema prirodi.<br /><br /><strong>Kako je došlo do ove zbirke priča?</strong></p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify">Nisam je planirala. Desila se sama. Tokom pisanja i dorađivanja priča, shvatila sam da imaju nešto zajedničko i da bi mogle da se objave „pod jednom kapom“. Pa čak i tad mi je bilo potrebno nekoliko godina da ih izbrusim i odstranim sve što nije valjalo.<br /><br /><strong>Knjiga je doživela nekoliko promocija širom Srbije i nekoliko kritika u raznim književnim novinama i časopisima. Kakvi su tvoji utisci?<br /><br /></strong>Nisam to očekivala, zaista. Ni toliko interesovanje, a još manje toliko promocija, odnosno kritika.<br /><br /><strong>Tvoje priče su pune legendi i mitova. Etnološkog su karaktera, za sve uzraste. Reci nam nešto što je specifično za nastajanje svake od priča.<br /><br /></strong><em>Četvoroprsti</em> je inspirisan skulpturom, odnosno držačem za knjige, koju je napravio arhitekta Milan Rakočević. <em>Dubrava</em> na bajkovit način objašnjava kako je nastao Dubrovnik. <em>Zavet</em> obrađuje verovanje Dubrovčana da će se izbaviti iz velike nevolje ukoliko se zavetuju svecu da će najveću grešnicu uzeti za ženu. <em>Zorilo</em> proširuje predanje o tri mitska brata Noćilu, Ponoćilu i Zorilu. <em>Tandarić Mandarić</em> pokušava da stvori nove odnose između starih rodova: patuljaka, divova i zmajeva. <em>Ruža vetrova</em> nudi bajkovito objašnjenje zašto se ruža vetrova baš tako zove. Priča <em>Mojre</em> na bajkovit način daje objašnjenje prisustva mitraizma na našem tlu. <em>Vilina planina</em> proširuje pripovetku u kojoj se spominje Vilina planina sa izvorima koje niko ne može da prebroji. <em>Mali Beli Zec</em> je nastao iz želje da se pokaže da i najdublji strahovi mogu da se pobede. <em>Mazar</em> nudi jedno od objašnjenja zašto Peraštani veruju da u pravom uglu sedi Đavo. I najzad, <em>Gospa od Škrpjela</em> nudi jedno od objašnjenja kako je i zašto ostrvo nastalo.<br /><br /><strong>Ti si počela kao horor pisac. Da li je ovo beg od tog „ozloglašenog“ žanra?<br /><br /></strong>Zapravo, prve objavljene priče jesu naučnofantastične. Kao horor pisac sam postala poznata u klubu ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić“, otud zabuna. Ali, ne smeta mi. Naprotiv. Možda je u pitanju samo predah ili odmor. Mada, ne verujem. Horor mi je podjednako privlačan kao i fantastika i naučna fantastika.<br /><br /><strong>Pišeš isključivo kratke priče i uopšte kratke forme. Zašto?<br /><br /></strong><strong><img style="MARGIN-RIGHT: 10px" height="185" alt="'Promocija" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEj9Q48SKXOZT9FCcgFSI6lStCqVEGxTUFDIadCg4YjaDIlnCrPZPfkaqJVgHHkKO_7lpnULd1QNrCqRjS5IdR5SLLHeQHgotUAJLw48_KWrAIGt6wY0Y3C902XrhrLMmgCNc59S31eWPgw_/s320/knjiz-3.jpg" width="237" align="left" /></strong>To je forma u kojoj se najbolje snalazim i koju poslednjih godina najviše i čitam. Najčešće čitam zbirke kratkih priča, jer je to najbolji način da se upoznate sa nekim piscem, ili nekom zemljom, ukoliko je u zbirci zastupljeno više autora.<br /><br />Kratka forma mi omogućava da ne razvodnim rečenicu, omogućava mi da istu temu ispričam na nekoliko različitih načina. Verujem da se publika umorila od duge forme i da budućnost leži u kratkim pričama, možda im i iz tog razloga najčešće pribegavam.<br /><br /><strong>Često čujemo komentare kako je čudno da se ženska osoba bavi naučnom fantastikom, fantastikom i hororom. Mene više zanima kako si počela?<br /><br /></strong>Sasvim slučajno. Prvo što sam u životu napisala bio je kriminalistički roman. Kako je bio loš, i kako se u žanru nisam baš najbolje snalazila, tako sam se okrenula najvernijoj ženskoj temi – ljubavnim (kratkim) pričama. Uporedo sa njima sam počela da pišem (još kraće) naučnofantastične priče. Nekako u to vreme sam upoznala Gradimira Stojkovića, našeg poznatog pisca, koji mi je pomogao da se opredelim za jedan od ta dva žanra. Samo njegovim savetima imam da zahvalim što sam i dan danas u fantastici.<br /><br /><strong>Ti ne pišeš samo priče. Zamenik si urednika časopisa Naš trag, jedan si od urednika domaćeg izdanja webzina <em>Helly Cherry</em>, pišeš za časopis <em>Gradinu</em>, <em>Novine beogradskog čitališta</em>. Pišeš i uređuješ deo posvećen fantastici za časopis <em>Naš trag</em>, organizuješ tribinski program Društva ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić“, saorganizator si konkursa „357“ sajta Art Anima, a na prethodnom konkursu Art Anime za kratku fantastičnu priču bila si član žirija. Na tvoj mejl dnevno stigne lep broj pismenih formi, od aforizama do dužih priča da ih pročitaš i daš svoj sud. Baviš se prevođenjem i lekturom. Kako sve postižeš?<br /><br /></strong>Ne znam ni sama. Ne bavim se svim poslovima istovremeno. Odnose mi, međutim, veći deo dana. Ali, u tome leži najveće zadovoljstvo i izazov. Poraditi na sebi i za sebe, ali i pomoći drugima, kao što su drugi pomagali tebi. To je jedini pravi način.<br /><br /><strong>Šta još nisi ostvarila?<br /><br /></strong>Još najmanje desetak priča čeka da budu napisane. I isto toliko zbirki. [Smeh]<br /><br />Nisam još osnovala svoje udruženje, ali radim(o) na tome.<br /><br /><strong>Znajući da nisi od dokonih osoba, da uvek radiš nešto bilo za novac bilo samo iz entuzijazma... Čime ćeš nas iznenaditi u narednom periodu?<br /><br /></strong>U planu su brojni konkursi, u okviru fantastike, naravno. Uporedo radim na novim pričama, spremam drugu zbirku priča, ali kad će do nje doći, pitanje je. Vremena je malo, a poslova mnogo.<br /><br /><strong>Na koje greške i stranputice bi ukazala mladim piscima, urednicima, entuzijastama u domenu fantastike?<br /><br /></strong>Mladim piscima: posebnu pažnju treba da obrate na dijaloge i glavnog negativca, jer ako su oni slabi, sama priča neće mnogo vredeti. I ne mora svaka priča da se završava obrtom. Urednicima: Dobar urednik je onaj koji uči od svojih saradnika. Entuzijastima: Istrajte.</p><div align="center"><img alt="Promocija" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEg3sdjLLoq2Ufc9U7vzSdEvYmM_8j-5ulEXLZqYOAeORiWS4rDkACaEj9L0ei9D6SAIjL3RLHCtbjX68hwHIbEOpOfzqJE7FqrL9bduymwzAjuVB1_puHGkovz4nu7xOHbQd-8lxzyQkUvI/s400/knjiz-4.jpg" /></div><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify"><strong>Član si Srpskog društva za naučnu fantastiku, Lazara Komarčića i Photon Tide-a. Upoznata si sa tim šta se radi na domaćoj sceni. Kako ti sve to vidiš?<br /><br /></strong>Mislim da sva društva treba da se povežu, isprepliću, budu upoznata sa radom onog drugog. Jedino tako imaju izgleda na uspeh. Bojim se da su se stariji članovi pomenutih društava umorili, a da mladi nemaju snage da izguraju brojne zamisli do kraja. Zato treba da se međusobno ispomažu. Na taj način će privući još mlađe snage u svoje redove.<br /><br /><strong>Kojim svojim aforizmom bi pozdravila čitaoce <em>Antaresa</em>?<br /><br /></strong>Dobro pazite koga kujete u zvezde, jer – postoje i zvezde padalice. </p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="right">Intervju vodila: Dragana Stojiljković</p>Fingolfin The Elf Kinghttp://www.blogger.com/profile/05539737679387687659noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-85776804554986703652007-10-15T20:15:00.000+02:002007-10-15T20:19:08.846+02:00Existence is futile<p style="line-height: 12pt" align="justify">U budućnosti vidim jedan zastrašujuć svet, svet u kome Bog lično učestvuje u igrama na sreću, i to kao glavna nagrada, za procenat zarade.<br /><br />Pogledaj ispod čepa! Možeš osvojiti desetominutni razgovor sa Tvorcem lično!<br /><br />I Bog se zadovoljno smeje u pozadini reklame, trejler za nagradu koju možeš osvojiti ako budeš pio to i to pivo... to i to gazirano bezalkoholno piće... jeo u tom i tom restoranu brze hrane. I tako u nedogled. Trči, Lola, trči, duga je trka pacova.<br /><br />Mesec je opadao, treći dan posle punog. Izlomljeno telo iskasapljene devojke nađeno je u otvorenoj rupi koju su iskopali radnici gradskog komunalnog preduzeća zbog opravki na sistemu grejanja na Novom Beogradu. Plastična narandžasta ograda razapeta između kočeva nevešto pobijenih u pesak u rupi na jednom mestu imala je pocepotinu, trag tereta koji je kroz nju proleteo pre nego što će završiti svoju tužnu priču na natrulim cevima gasovoda. Svetla na semaforu su se celu noć, kao i svake noći do tada, uredno smenjivala. Tri minuta zeleno, tri minuta crveno. Kola su prolazila, pa tramvaji, pa autobusi. Na kraju su došli radnici gradskog komunalnog i pronašli iskasapljeno telo koje je ležalo u neprirodnom položaju na dnu rupe. Imala je 24 godine i studirala ekonomiju. Na drugoj godini kresala se sa profesorom da bi prošla ispit. Obnavljala je drugu godinu dva puta. Prvu jednom. Nosila je sandale na štiklu i ružne plitke zvoncare. U maloj torbi nosila je šminku, novčanik i mobilni telefon. U gimnaziji nije nikada pročitala ni jednu jedinu lektiru, uvek je nalazila knjige sa skraćenim tumačenjima svih dela. To je u društvu isticala kao zanimljivost o sebi. Nikada nije pominjala da je sve četiri godine gimnazije imala dvojku iz srpskog, i da profesorka nikako nije mogla da joj zapamti ime. Iako joj je bila razredna. Ali, onaj ko ju je ubio to nije znao. Isfronclao joj je utrobu zato što je umesto rajfa nosila ogromne, ružne plastične naočare za sunce sa ogromnim zlatnim natpisom ’Dior’ sa strane. Krvlju umrljane ruke gurnuo je u džepove i odšetao Bulevarom Arsenija Čarnojevića sledeći noć.<br /><br />U budućnosti vidim jedan zastrašujuć svet, svet u kome nema različitosti jer su razlike na toliko visokoj ceni da se svi toliko razlikuju da su u svojoj različitosti identični. Homogeni kao primordijalna čorba, a opet naoko ne liče. Isti sa ’Dior’ naočarima ili zelenim krestama. Razmnožavaju se deobom, dok od njih ne ostane ništa.<br /><br />Noć bez Meseca. Prastara tama osuta retkim zvezdama koje gvire kroz guste oblake, a svetla nigde. Leš dvadesetogodišnjeg mladića isečen na komade i stavljen u kesu za đubre pronašli su Romi iz obližnjeg “slama” u napuštenoj zgradi na donjem Dorćolu. Čizme su mu bile izuvene i ubačene u kesu odvojeno od tela. Studirao je biohemiju. Bio je odličan student i dobio je stipendiju za školovanje u Americi, trebalo je da ode za nedelju dana. Kao mali, imao je običaj da muči mačke do smrti, a zatim piša po njihovim leševima. Jednom su neka deca skrivena u žbunju posmatrala šta radi. Kada je završio istrčala su, išutirala ga i gađala kamenjem. Razbili su mu glavu na četiri mesta. Ne znajući, lokalni pijanci i kurve pišali su po kesama u kojima je bilo njegovo telo. Onaj koji ga je ubio nije znao ništa od ovoga. Odsekao mu je glavu, a zatim ruke i noge jer je glasno govorio o pojačalima i nosio majicu Iron Maidena. Odsekao mi je dugu kosu i nagurao u usta. Kada je završio, popeo se do Knez Mihailove i oprao ruke i lice na česmi.<br /><br />U budućnosti vidim jedan zastrašujuć svet, svet u kome se deca ne gađaju blatom i šljivcigama, već se po zadatim pravilima igraju skupim igračkama, svet u kome dečaci nose male aktovke podražavajući svoje očeve, a cipele sa štiklom se prave od broja dvadeset jedan. Svet u kome oni koji nemaju podražavaju igre onih koji imaju.<br /><br />Mesec raste, na pola puta je da bude pun. Podbuo leš osmogodišnjeg deteta izvađen je iz Save. Privezanog za ogradu pronašao ga je vlasnik jednog od mnogobrojnih splavova kada je u toku dana svratio sa švalerkom na piće. Prsti sa ruku su mu bili odsečeni i stavljeni u džepove. Srce mu je bilo probodeno iglom za štrikanje sa koje je reka sprala sve otiske. Sa sobom je imalo mobilni telefon, a baš tog dana kada je umrlo, dobilo je peticu iz likovnog na crtež koji mu je mama nacrtala. Onaj ko ga je ubio nije znao ništa od ovoga. Njemu je zasmetao način na koji je dete hodalo. Kada je završio, plaknuo je ruke u Savi, sišao sa splava i ćutke se zaputio prema Brankovom mostu.<br /><br />U budućnosti vidim zastrašujuć svet, svet u kome svaki glas postaje eho, a svaki glas protivljenja, razuma postaje kakofonija koja ruši harmoniju svih onih glasova koji huče zajedno, samo da bi postao deo kontramelodije koja i sama, iako ne želi, uspavljuje. Svet u kome velike korporacije na smenu projektuju svoje logoe na Mesec, a deca koja šiju njihove patike i majice i odeću za lutke, poluslepim očima odnekud prepoznaju te znakove i osećaju ponos zato što su deo mašine, i smejući se pokazuju jedno drugom ka Mesecu, želeći da su tamo. Vidim svet u kome ništa nije besplatno, u kojem svaki dah ima tržišnu vrednost jer je vazduh roba, svet u kojem ljudi uče da što duže ne dišu kako bi uštedeli novac, svet u kojem je tradicionalno izranjanje bisera zabranjeno zakonom. Vidim svet u kome samo elita pije čistu vodu, a ostali se grabe za pročišćenu kanalizaciju. Vidim svet u kome svaki korak znači porez na prelazak sa teritorije jedne korporacije na drugu.<br /><br />Mesec je pun. Hodam polako kroz žutu svetlost uličnih svetiljki. Na ulici nema nikoga, radni je dan. Razmišljam o tome kako je mnogo manja verovatnoća da mi se nešto desi nego da mi se ništa ne desi. Slušam muziku. Znam sve pesme napamet i pevušim, tiho, za sebe. Ali podmukli osećaj nelagode pustio mi je korenje u venama. Ubrzavam korak i utišavam muziku. Ulica je prazna, i izuzev nekoliko taksista preko puta, dvadesetak metara iza mene, nema baš nikoga. Ljudi mi ulivaju sigurnost. Ostavljam ih iza sebe i silazim sa bulevara ka bloku. Mrak, žbunje i drveće. Pacovi šuškaju, mačke vrebaju, a u daljini laju psi. Penjem se uz stepenice u hodnik. Tamo, ispred ulaza, stoji on.<br /><br />U novinama sam jednom pročitala da se najviše nasilnih, ali i drugih zločina događa kada je pun Mesec. Fenomen koji je i policija konstatovala.<br /><br />Mesec je pun i narandžast. Sutra će biti vetra. Smešim se. Smeši se i on. Smešim se kapima usirene krvi na njegovoj jakni. A on se smeši mom osmehu. Ljubimo se, naizgled satima. Govori mi kako ne podnosi pesmu koju sam pevala dok sam dolazila.<br /><br />Mesec je pun. Telo dvadesetogodišnjeg mladića pronađeno je zakucano za klupu u parku kod Gradske skupštine. Usne su mu bile odsečene tako da je izgledalo kao da se smeje, a srce mu je bilo izvađeno i nikada nije nađeno. Ubio je troje ljudi, ali policija to nije znala. Njima je u opisu radnog mesta da se bave leševima i da se plaše punog Meseca.</p><p align="justify"> </p><p align="right">Autor teksta: Sonja Žakula</p>Fingolfin The Elf Kinghttp://www.blogger.com/profile/05539737679387687659noreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-62845151290793950492007-10-15T20:09:00.000+02:002007-10-15T20:15:34.601+02:00Poslednji<p style="line-height: 12pt" align="justify">Dok je proveravao energetske baterije na svom karabinu, počeo je da se priseća događaja koje je mislio da je već davno zaboravio. Čudno, mislio je, kako se čovek priseća nekih stvari u najneobičnije vreme. Nisu mu trebale te misli, ne sad kada se priprema za juriš. Međutim, učinilo mu se interesantno ovo evociranje starih uspomena u trenutku pripreme za haos koji će nastupiti. To mu je dalo nekakav mir, mir kakav već dugo nije imao. Kao što je oko uragana najmirnije, tako je on bio miran. Sećao se paganskih običaja drevnih koliko i sam Kontinent. Običaja koje je sa svojom porodicom sprovodio posebnog dana u godini. Bila su to lepa vremena. Niko ga nikada nije smatrao za čudaka iako je on znao da ipak čudak jeste, poslednji pripadnik izumrlog naroda već odavno zaboravljenog. Dok je za pojas spremao standardno pakovanje plazma granata (kao da će stići da ih upotrebi), pevušio je staru pesmicu još u detinjstvu naučenu. Bila je na nepoznatom jeziku njegovog naroda, koji bi i njemu bio stran da sam ga nije pukim slučajem naučio. Kockice koje su bogovi Olimpa bacali odlučile su da on bude poslednji koji će naučiti jezik Starih. Ekscentričnost je kao dominantnu crtu karaktera posedovao još odmalena, možda mu je zato i bila interesantna ta ideja, zavodnička u svojoj zabranjenosti: naučiti jezik i običaje predaka. Različito mišljenje, neodobreno od Korporacije, bilo je najteži prekršaj; za obe strane u ratu bila je to zajednička osobina. Svi SIM vojnici bili su obavezni da provode 15 minuta nedeljno u stimulatoru moždanih talasa, bilo je čudo kako je takvo znanje uspeo da sakrije od vrhovne komande. Kao da je to sad bilo bitno, ali pomisao na to ispunjavala ga je ponosom... U daljini je čuo Samohotke kako pale svoje motore; moćnim gasnim turbinama je uvek trebalo vremena da se zagreju pa su ih palili u zadnji čas pred bitku. Mogao si naviti sat po njima: kad čuješ pištavi zvuk jona pod pritiskom, još pet minuta i to je to.<br /><br />Neko opsova u daljini, neko se nasmeja. Posade koje su ih opsluživale ulazile su u skučene upravljačke kabine i povezivale se na neuronski upravljački interfejs. Nije im zavideo, video je šta laser učini u trenutku pogotka u metal. Šta god da ostane unutra, pa, prizor nije bio prijatan u svakom slučaju. Video je i bespilotne sonde kako padaju na neprijateljeve pozicije, još jedan siguran znak da je naređenje za prodor blizu. Sve je to video oko sebe a nije mogao da prestane da pevuši tu dečju pesmicu, misleći o uzaludnosti svega. Priča je bila ofucana i klasična, niko nije znao kako je rat počeo, ali gubici su bili visoki na obe strane. Kliše za klišeom, čak ni sintetičke devojke nisu uspevale da podignu moral vojsci iscrpljenoj dugim ratovanjima. Sinte droge bile su jača stvar i mnogo efikasnija. Otupljivale su čula, ali hej, ko te pita. Bombe bacajmo i glasno pevajmo. To je bio SIM moto ovih dana.<br /><br />I onda se desilo. Čulo se zavijanje sirena i signalne rakete osvetliše noćno nebo, a cela vojna mašina sastavljena od hiljadu tela i umova pokrenu se kao jedno. Refleksi proradiše i on potrča u juriš ne razmišljajući više, dobivši preko potrebno olakšanje od crnih misli koje su ga neočekivano (i neželjeno) ophrvale. Iskoči iz rova kao katapultiran i poče trčati koliko ga noge nose. I tada se desilo. Nije pretrčao ni par koraka kada ga direktno pogodi granata.<br /><br />Slika se zaustavlja i počinje da se vrti sve većom i većom brzinom, boje se mešaju i stapaju, a jarka svetlost počinje da mu peče oči razrogačene od čuda i neverice. Negde u nekom zabačenom kraju mozga jedan deo njega urlao je da je primio direktan pogodak i da ne bi trebalo više da postoji u bilo kom pogledu, ali većina svesti je bila zaokupljena prizorom koji je počeo da se formira. Nalazio se na blagoj uzvišici koje se pružala iznad ravničarskog i plodnog kraja ispresecanog rekama. Tamo gde su reke meandrirale bili su gajevi u kojima su se gnezdile rečne ptice, a ribe su na suncu letnjeg dana iskakale visoko iznad površine vode, padajući u nju uz pljusak. Trava je bila visoka i mirisala je na život. Ako bi se jako potrudio, mogao bi možda videti grupu ljudi kako lovi u daljini. A možda se to i njegova mašta poigravala s njime, kao da mu nije dovoljno i ovo što vidi. Rat iz koga je došao bio je davno zaboravljena uspomena i prošlost. Pogleda kraj sebe i vide mladu devojku obučenu u belo kako ga prodorno posmatra. Na njegovo neizmerno iznenađenje, obrati mu se na samo i jedino njemu poznatom jeziku njegovih predaka i reče: ”Ja sam Lada. Dobrodošao kući, zemlji svojih predaka, jer ti si poslednji.”<br /><br />Sledećeg trenutka vreme se pokrenu i Poslednji Srbin se sruši i pade, dok je oko njega na bojnom polju besnela bitka.</p><p align="right">Autor teksta: Ivan Ćebović</p>Fingolfin The Elf Kinghttp://www.blogger.com/profile/05539737679387687659noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-52623851833041608032007-10-14T21:57:00.001+02:002008-12-09T15:34:54.216+01:00Zvezdana kapija SG-1: decenija vredna pamćenja<p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify"><strong><em>Well, I suppose now is the time for me to say something profound... Nothing comes to mind.</em></strong></p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify">Nekako mi deluje prikladno da započnem ovaj tekst rečima lika koji je mnogim ljubiteljima serije zasigurno predstavljao neku vrstu ikone – dame i gospodo, Džek O’Nil! ... Šta, nema aplauza? Oh, izvinjavam se – vi još uvek ne znate ko je to. Pa dobro, to je greška koju ćemo do kraja ovog teksta svakako ispraviti. Glavno pitanje za svaku osobu koja se uhvati u koštac s opisivanjem nečega makar približno obimnog i popularnog kao što je franšiza Zvezdane kapije svakako je – odakle početi? Mudri bi rekli od početka, a Mudre uvek treba slušati tako da – krećemo! (Unapred vas upozoravam da uopšte nemam nameru da budem kratak; tekst koji sledi pisan je tako da vas tera do granica izdržljivosti i strpljenja, a možda čak i preko njih).</p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify"><img style="MARGIN-LEFT: 10px" height="262" alt="Zvezdana kapija, film" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhYb_q6T24NQGXooEdhkqB-PT9DrvRLAaz1n1-26MlVSjm_EtdXtF0CslleA-h1MRHGXDbk89pTRrYvrJf4OH5KRdeMOUJchVWl_odY3ulDuykQs9d8Qwlp7dq8A3RAw6K8wfl9aG6n4Ze5/s320/stargate2.jpg" width="200" align="right" vspace="3" />Sada već davne 1994. godine film po imenu Zvezdana kapija pojavio se u bioskopima širom sveta. Koliko je taj film zaista bio kvalitetan i uspešan? Teško je reći... Lično poznajem ljude kojima je film bio teški promašaj, kao i one koju su bili oduševljeni njime, a pretpostavljam da je onih kojima je film bio osrednji verovatno najviše (meni lično se film dosta svideo – zabavan je, drži pažnju i ima fenomenalnu muziku; sasvim dovoljno). Kada se sve uzme u obzir, smatram da je potrebno reći samo sledeće: bio je dovoljno dobar da se ekipa iz MGM studija zainteresuje i odluči da pokrene projekat koji će 2007. godine ući u Ginisovu knjigu rekorda kao najduže emitovana naučnofantastična serija. Da li vam je ovo zagolicalo maštu? Iskreno se nadam da jeste, jer u protivnom ne vidim kako ćete izdržati pisanije koje sledi.</p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify">Radnja filma zasnovana je na neverovatnom komadu tehnologije koji je drevna vanzemaljska rasa ostavila na Zemlji hiljadama godina pre nove ere, kao i na egipatskoj mitologiji (mada je oslanjanje na mitologiju prisutnije u seriji nego u filmu). Ime tehnološkog čuda je Zvezdana kapija i ona, najprostije rečeno, predstavlja uređaj u obliku ogromnog prstena koji vam omogućava da se pukim prolaskom kroz njega nađete na drugom kraju galaksije. Američka vojska (a ko bi drugi?) uspeva da odgonetne tajnu korišćenja Zvezdane kapije i šalje osmočlani tim u izvidnicu na, kako se tokom filma saznaje, udaljenu pustinjsku planetu po imenu Abidos. Od celog tima poslatog na Abidos bitno je da dobro upamtite samo dva imena/lika: pukovnika Džeka O’Nila i doktora Danijela Džeksona (glavni likovi u seriji). </p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify">Džonatan-Džek O’Nil (Kurt Rasel) u trenutku dešavanja filma je ruina od čoveka, pripadnik američke vojske koji je pao u tešku depresiju posle nesreće koja ga je lišila sina jedinca – Tajler (Čarli u seriji) slučajno se ubio O’Nilovim službenim pištoljem. Znajući da je samoubilački nastrojen, general Vest Džeku daje tajni zadatak – da nuklearnom bombom uništi kapiju prilikom povratka na Zemlju, eliminišući opasnost napada od strane osoba koje se nalaze sa druge strane kapije. Na moju veliku radost, a sigurno i svih ljubitelja serije, Džek O’Nil iz filma nema nikakve sličnosti sa svojim imenjakom iz serije.</p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify">Danijel Džekson (Džejms Spejder) odgovoran je za razotkrivanje tajne Zvezdane kapije i njenu aktivaciju (pa čak i za samo ime naprave). Gledaoci se prvi put susreću sa Danijelom Džeksonom tokom jednog od njegovih predavanja u kojima je tvrdio da piramide nisu izgradili faraoni, već da su one posledica boravka vanzemaljske rase na Zemlji. Naravno, posledica ovakve izjave je opšta neverica i ismevanje od strane prisutnih. Kladim se da niko od njih nije imao predstavu šta će da se desi u nastavku filma. Danijel iz filma ne razlikuje se mnogo od Danijela iz serije: iako ga u seriji često možemo videti kako aktivno učestvuje u akcionim scenama, u duši je ostao onaj isti genijalni štreber. </p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify">Neću više da tupim o filmu – verovatno ste ga gledali, a i ako niste, uzmite ga iz obližnjeg video-kluba (neću vam reći da ga skinete preko interneta pošto bi to, je l’ te, bilo promovisanje piraterije; ne pitajte kako sam nabavljao epizode serije). A i ovaj tekst je ipak o seriji, ne o filmu...</p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify"><strong><em>Jaffa, kree!</em></strong></p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify">Ne, nisam se obraćao vama – volim s vremena na vreme da prourlam ovo naređenje. Nisam ja kriv što dobro zvuči... Da, to znači da više ne morate da stojite u stavu mirno. Ne, ne možete da odete. Zašto? Ne dam, eto zašto! A i zato što biste u tom slučaju propustili središnju temu ovog teksta – priču o timu SG-1... </p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify"><span class="nasl"><img style="MARGIN-LEFT: 10px" height="265" alt="Tim SG-1: Danijel, Til'k, Sem, O'Nil i Hamond" hspace="0" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEijZS7ujtibq5fY96zkAwRlcwNOvWjeK_wkDKfIpqHZ7vm9npUF9_ON3LnXYQBAxbDAaxXmIrN1Ecc_GN1m9eqIaZkupeSSsWZYA3gM_ucI7l4F4ObEHhVMVjYfFVhlznJRka_snqtbuuey/s320/sg-1-2.jpg" width="238" align="right" vspace="3" /></span>Pre nego što počnem, par napomena. Prvo što treba da zapamtite jeste da se serija i film razlikuju kao nebo i zemlja. Istina, serija se po radnji nastavlja na film, ali tu svaka sličnost prestaje: atmosfera je potpuno drugačija, a postoje i nedoslednosti u kontinuitetu (prva i najvažnija npr. tiče se Goa’uld rase), nema Kurta Rasela (ne želim ni da zamislim na šta bi serija ličila sa njim u glavnoj ulozi – yuck!), a O’Nil se sada u originalu piše kao O’Neill (umesto O’Neil). Drugo što treba da zapamtite jeste da seriju ne treba uzimati preozbiljno – opustite se i uživajte u epizodama, a sve one sitne nelogičnosti na koje naiđete jednostavno odbacite: zašto da vam pokvare ugođaj? Toliko o tome... </p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify">Krenimo prvo sa prilično kratkim, uopštenim opisom serije. Zvezdana kapija SG-1 predstavlja onaj tip serije koji sadrži ponešto za svakoga: zna u isto vreme da bude i smešna i ozbiljna, prepuna akcije i uzbudljivih scena borbe, a uza sve to i prilično emotivna. Pamtim epizode koje su uspele toliko da me nasmeju da me je zaboleo stomak, da mi nateraju suze u oči i učine da me nevidljiva ruka stegne oko srca, kao i da me navedu da dobro razmislim o nekim stvarima. Lošoj seriji ovo ne bi pošlo za rukom. Naravno, SG-1 je daleko od savršene serije i kao takva ima priličan broj mana, ali one su uglavnom zanemarljive; jedinu zaista vrednu pomena (po meni najveću u seriji, ako izuzmem odlazak Ričarda Andersona posle devete sezone), predstavljaju oscilacije u kvalitetu epizoda – takozvane „filler“ epizode (nemaju veze sa glavnom radnjom, tu su samo da popune broj) lošijeg kvaliteta nisu baš retka pojava. Po strukturi priče i njenoj raspoređenosti u epizodama, rekao bih da serija najviše podseća na serijale Zvezdanih staza, iako se prilično razlikuje od njih: dosta epizoda zasniva se na interakciji s drugim kulturama na planetama širom galaksije, a epizode koje se tiču glavne priče prošarane su sporednim, „standalone“ epizodama. </p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify"><img class="nasl" style="MARGIN-RIGHT: 10px" height="196" alt="Čejen planina, Severni Portal" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjH4aXbudBNNRTdUXRP66X3c1ZReSo2tFW30AgWL8KOWliLazFnqvbbVUIxQm3DvF65k2E9i75huVl8sCjsdZgj6Wg50Pk949jCZkiFYhRgQQZUdxG-na_G8W-NKC-ErHZU-THHv4hlKgRu/s320/sg-1-6.jpg" width="250" align="left" vspace="3" />Radnja serije odvija se u sadašnjosti (i bliskoj prošlosti, kad se uzme u obzir da je u to vreme sadašnjost bila 1997. godina). Pilot-epizoda Deca bogova počinje unutar tajnog postrojenja Planine Čejen (Cheyenne Mountain, nećete mi verovati ali baza zaista postoji), trenutnog prebivališta Zvezdane kapije. Na prvi pogled, sve izgleda super – vojnici sede u sobi s kapijom, pika se poker, tu su grickalice, tompusi... Znate već, standardna slika američke vojske. Ali iznenadna aktivacija Zvezdane kapije prekida njihovo uživanje dok grupa Džafa ratnika predvođena Goa’uldom Apofisom (da, opet egipatska mitologija) i njegovim Prvim ratnikom Til’kom (osećam se potpuno blasfemično zbog transkripcije njegovog imena – for the record, u originalu se piše Teal’c) stupa na scenu i počinje da pravi ozbiljan džumbus. Jedina žena u grupi biva kidnapovana, a ostali vojnici ubijeni u okršaju.</p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify">Naravno, ova akcija za posledicu ima prilično besnu vojsku Sjedinjenih Država (We’ve lost four good men, goddamit!) i, nikad ne biste pogodili, prva stvar koju ta vojska radi je dovlačenje u tom trenutku penzionisanog Džeka O’Nila na ispitivanje u bazu ispod planine Čejen, jer ih je incident naterao da detaljno pročešljaju njegov izveštaj o misiji koja je bila predmet filma.</p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify">Pod pretnjom generala Hamonda (ćelavi, debeli Teksašanin, u početku odbojan ali brzo vam priraste za srce; došao na poziciju posle generala Vesta) da će poslati nuklearnu bombu na Abidos, O’Nil se oseća prinuđenim da prizna kako je lagao u svom izveštaju; otkriva da Kapija nije bila uništena i da je Danijel još uvek „alive and kicking“. Posle određenog vremena provedenog u razmišljanju, general Hamond odlučuje da pre nuklearke na Abidos pošalje izvidnički tim, čisto radi utvrđivanja tamošnje situacije. Tim ima 24 sata (ne, Kifer Saterland nema ništa sa ovom serijom) da završi svoju misiju; predvodi ga pukovnik Džek O’Nil, back on duty, a članica tima je i kapetan Samanta-Sem Karter, zgodna i neverovatno inteligentna plavuša (doktor astrofizike i pripadnik američkog vazduhoplovstva) koja je godinama proučavala tehnologiju Zvezdane kapije. </p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify"><img class="nasl" style="MARGIN-LEFT: 10px" height="200" alt="Kovalski, Sem, Danijel i Džek na Abidosu" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgk6xLGtNhGDQblfVgZDbwnnpOWaI_lDT6NUMSp5xLvET_2c0z34rJb8BbwjDY5PsgqywiA9xuZt0xS_J7eKtXVvzJkaCIv1QNfKMdO6BHQRa0drkW2rUlvbqDoBIdSMfonTrhGUrZphhxQ/s320/sg-1-7.jpg" width="257" align="right" vspace="3" />Posle par dobrih i par loših fora, tim stiže na Abidos gde se susreću sa Danijelom koji, saslušavši novosti, obećava da će im pomoći. Ovde počinje zabava. Džekson i Samanta otkrivaju da Abidos nije jedini svet na koji se može stići putem Kapije: ona povezuje nekoliko hiljada stranih svetova! Sem takođe smišlja kako da sklepa upravljač za Kapiju i time omogući Zemljanima da putuju do već pomenutih svetova. Međutim, stvari se komplikuju kada Apofis i njegovi Džafa ratnici stižu i do Abidosa, gde nastaje haos – borba, pucanje, eksplozije, adrenalin, i pobeda Goa’ulda: Skara i Ša’re bivaju kidnapovani. Tim se zajedno s Danijelom vraća na Zemlju gde saznajemo nekoliko stvari. Prva je da se planira izvidnička misija na planetu s koje su potekli prethodni napadi vanzemaljaca. Druga stvar koju saznajemo je da će, u slučaju da se misija uspešno okonča, američka vojska formirati devet timova čiji će zadatak biti da putuju kapijom do drugih svetova, upoznaju druge kulture, procenjuju opasnost po Zemlju i dobavljaju naprednu tehnologiju. Treća informacija tiče se tima pod imenom SG-1: tim će predvoditi pukovnik Džek O’Nil, a ostala dva člana su kapetan Samanta Karter i doktor Danijel Džekson. To je to, misija počinje.</p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify">Dva tima (SG-1 i SG-2) stižu na svet koji se, kako ubrzo saznajemo, zove Čulak i kojim upravlja čvrsta ruka lažnog boga Apofisa, Sistemskog lorda. Džek i njegov tim uspevaju da se ušunjaju u palatu lažnog boga, ali Danijel odaje njihovo prisustvo kada ugleda Ša’re, čije je telo zaposela Apofisova nevesta. Ceo SG-1 biva zarobljen i strpan u zajedničku tamnicu u kojoj su i ostali zarobljenici. Da skratim priču: Ša’re je zaposednuta od strane Goa’ulda, Skara izabran i čeka ga ista sudbina, Džek, Danijel i Sem uspevaju da se živi i zdravi izvuku iz škripca zahvaljujući Til’kovoj intervenciji. Naime, Prvi ratnik Apofisa svestan je činjenice da biće koje služi predstavlja lažnog boga te stoga, uveren da Tau’ri (Zemljani) poseduju snagu da oslobode Džafe i druge potlačene narode od tiranije Sistemskih lordova, odlučuje da im pomogne i spase ih od sigurne smrti. Tako, posle pomalo naivnih scena borbe, dosta pucanja i gomile eksplozija, SG-1 stiže nazad na Zemlju, sa Til’kom kao svojim četvrtim članom. Yeah, baby! </p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify">Eto, sada znate kako je sve počelo: možemo da pređemo na priču o likovima.</p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify"><strong><em>That's O'Neill with two Ls; the other one has no sense of humor.</em></strong></p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify"><strong><span class="nasl"><img style="MARGIN-LEFT: 10px" height="250" alt="Danijel Džekson (Majkl Šenks)" hspace="0" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgkxOCw_rEpKY-1sK70fLJk6Yc2JYbQJAQY45dUfaqqonlQv9OxuP33Oo7KZafHJqUbi1NvZi_dm1F-y6Js-T3BYhjsQX0Vyup0zxnO4FHH2WBbld-XYWoKCTILkzF_YgPyTFxkYucQtUpw/s320/sg-1-8.jpg" width="168" align="right" vspace="3" /><img style="MARGIN-LEFT: 10px" height="250" alt="Džek O'Nil (Ričard Din Anderson)" hspace="0" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhx9eZ37MfYUP2StoG7X3eMN5n4purWiCHu00A9zzd07VyicmtCtsxKePhGBvp7R-XhJBC2aSaCqPEmzlG0iiJlNwvJL51FQHdbfyEKCBWa171DM0L2R7ItXb3afpt4a6EfSRJRMoRWIBVG/s320/sg-1-4.jpg" width="168" align="right" vspace="3" /></span></strong><strong>Džek O’Nil</strong>, vođa tima SG-1 u prvih osam sezona. U devetoj i desetoj sezoni to mesto preuzima pukovnik Kameron Mičel; ne želim da ulazim u „kako i zašto“ detalje, pogledajte seriju pa otkrijte. Džeka iz serije igra fenomenalni, genijalni i neprevaziđeni Ričard Din „ko je rekao Megajver?“ Anderson, koji je uneo dosta sebe u ulogu. Zahvaljujući ovome, u poređenju sa O’Nilom iz filma novi Džek deluje kao potpuno drugačija osoba (što i sam O’Nil u seriji ističe – pogledajte citat kojim počinje ovaj deo teksta): pozitivniji je, nema više samoubilačkih nagona, priča više, stalno zbija šale i pravi sarkastične primedbe (naročito u napetim situacijama), ismeva negativce, često ističući klišeiziranost njihovih postupaka, a ponekad i ispravlja gramatičke greške drugih likova. Naučnike ne voli preterano: Danijel Džekson i Samanta Karter su verovatno jedini naučnici sa kojima se odlično slaže. Voli pecanje, Simpsonove i Ginis pivo. I šta je toliko posebno kod ovog lika, zbog čega je toliko popularan? Pretpostavljam da je u pitanju pozitivna aura kojom Džek O’Nil jednostavno zrači: dovoljno je da se pojavi u epizodi, onako sav opušten, i da u jednoj jedinoj rečenici nešto lupne pa da vam se, dok se kroz suze smejete, raspoloženje popravi za čitav dan. Naravno, grešio bih dušu kada bih rekao je O’Nil tu samo zbog šala i da je to sve što njegov lik nudi; ako sam ikada imao sumnje u ozbiljnost njegovg lika, epizoda Ambis (<em>Abyss</em>, šesta sezona) me je totalno razuverila...</p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify"><strong>Danijel Džekson,</strong> univerzalni prevodilac Zvezdane kapije SG-1, prisutan kao glavni lik u svim sezonama osim šeste. Moram priznati da je Majkl Šenks uspeo da održi imidž Danijela koji je u filmu stvorio Džejms Spejder: ostao je isti onaj briljantni lingvista, arheolog i antropolog kojeg vidimo u filmu, poznavalac više od dvadeset jezika (od toga barem tri vanzemaljska) i moralni savetnik tima. Njegov prvobitni cilj bio je da ostane u timu sve dok ne pronađe Ša’re i dok je ne oslobodi zaposednutosti, ali do ispunjenja plana nije došlo; ko bude gledao seriju videće i zašto. Šta još reći o Danijelu? Reč koja bi ga najbolje opisala je – štreber, budući da su njegovi glavni pokretači sticanje znanja i posao. U toku serije, Danijel je bio kidnapovan, nekoliko puta je umirao i bio vraćen u život, a u mozak mu je bilo usađeno desetak vanzemaljskih svesti.</p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify"><strong>Samanta Karter,</strong> dežurni čudotvorac u seriji, Danijelov kolega štreber. Pored Til’ka, Sem je jedini glavni lik koji je prisutan u svim sezonama serije, a pojaviće se i u četrnaest epizoda četvrte sezone Zvezdane kapije Atlantida. Za razliku od ostalih glavnih likova serije, Amanda Teping me je u početku malo iritirala. Nazovite me šovinistom, ali doktor astrofizike mi se nikako nije slagao sa zgodnom plavušom, uza sve to kapetanom u američkom vazduhoplovstvu. Mislim, opaka, pametna i zgodna – gde to još ima? <strong><span class="nasl"><img style="MARGIN-TOP: 5px; MARGIN-RIGHT: 10px" height="250" alt="Samanta Karter (Amanda Teping)" hspace="0" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgbeVGtjtCM5NmPqEYYBzALPRJH_MjdaO6LxZLpp06Jrt_0LPu_vPLOeSJ2fZlzKeJdRgY9FMTT7jBlrF5EQBjZiiJm73EnmYfX_P2U5jva58t7dVrvKpSlB20sI9I5T41pzX_y2DzMO7Sg/s320/sg-1-9.jpg" width="168" align="left" vspace="3" /><img style="MARGIN-TOP: 5px; MARGIN-RIGHT: 10px" height="250" alt="Til'k (Kristofer Džadž)" hspace="0" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEh857nhKEcNWs4RcNtcjsHEdYZu_T1Pgmh32MGvWylPxNEXpGVtwqCXWhf-uwu5n9AgkfVLv2hSXlnfcWlZphvLU84dARXYUjmuf6b0LNwrVxwyVjsLi5AHr2NzH3c92yQAfXyMrqBoTtgp/s320/sg-1-5.jpg" width="168" align="left" vspace="3" /></span></strong>U svakom slučaju, drago mi je što je prvi utisak bio pogrešan – Sem je veliki deo tima, i ne mogu da zamislim nekog drugog na njenom mestu. Pored već opisanih osobina, tu je i solidan smisao za humor, a često spominjanje Megajvera je samo šlag na torti. (Za one koji ne znaju, Ričard Din Anderson je pre Zvezdane kapije bio poznat po ulozi Megajvera u istoimenoj seriji)</p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify"><strong>Til’k, </strong>bad-ass Jaffa. Ovog opakog, mišićavog, narogušenog čovekolikog vanzemaljca (i verovatno najboljeg Džafa ratnika kojeg imamo prilike da vidimo u seriji) igra ništa manje opaki Kristofer Džadž. Na jeziku Goa’ulda, reč til’k predstavlja snagu, i ako bih tražio jednu reč kojom bih ga opisao, bolju od ove ne bih mogao da nađem: bila to fizička ili psihička, snaga je njegova najizraženija osobina. Til’k nikada ne beži od izazova, nikada ne ostavlja prijatelje u nevolji i nikada ne odustaje. Lojalnost, ratnička čast i dobrobit Džafa naroda igraju veliku ulogu njegovom životu. Til’k retko kada pokazuje emocije i prilično je ćutljiv – drugi likovi često moraju da mu vade reči iz usta, budući da su mu dve rečenice koje najčešće koristi „Zaista“ (Indeed) i „Shvatam“ (I see). Često pogrešno izgovara kolokvijalne izraze i poslovice; komične primedbe i vicevi koje je do sada ispričao (iako sami po sebi nisu smešni) zlata su vredni. U ljudskom društvu se predstavlja kao Murej. Pored prijatelja iz tima, najvažnije osobe u njegovom životu su sin Reja’k, žena Drej’ak i učitelj Brej’tak, bivši Prvi ratnik Apofisa.</p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify"><strong>Kameron Mičel,</strong> the new guy, tumačen od strane Bena Braudera. Od devete sezone, Kam je novi zapovednik tima SG-1; ne znam da li je to do mene i moje vezanosti za Farskejp (Ben Brauder je igrao jednog od glavnih likova u pomenutoj seriji) ali njegovo zamenjivanje O’Nila mi i nije preterano smetalo. OK, u početku sam imao osećaj da to više nije onaj isti SG-1 (It’s John Crichton, for God’s sake!), ali to se veoma brzo promenilo, u velikoj meri zahvaljujući Klaudiji Blek; doći ćemo već do nje (da, znam da to željno iščekujete). Pre nego što se pridružio timu, Mičel je bio pilot F-302, hibridne letelice koja kombinuje zemaljsku i Goa’uld tehnologiju, a službu u SGC-u (Stargate Command) dobio je kao nagradu za hrabrost pokazanu u bici kod Antarktika. Kameron je lik koji ne podnosi opuštanje – voli da bude u centru zbivanja, tamo gde ima akcije; iako deluje kao mirna osoba, ponekad ima problema s kontrolisanjem besa. Veran je prijatelj i pripada soju ljudi koji nikada ne bi napustili druga u nevolji, ma kakve posledice pretrpeli zbog toga. Sve u svemu, zanimljiv lik.</p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify"><strong><span class="nasl"><img style="MARGIN-LEFT: 10px" height="250" alt="Vala Mal Doran (Klaudija Blek)" hspace="0" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhp5NxoJQ2TqB_GQPwDG_jF-sghcTfLqOv3VGe3xEdw0pnWxnq7CiNeCeNRwfT4MGnw4lB9BrfO7svIawotImD4kGhY-7zk1QGk_VdjRr_5dTZYyOFBLKQO2onFYvoojdHe0khWBd8_gLeJ/s320/sg-1-11.jpg" width="168" align="right" vspace="3" /><img style="MARGIN-LEFT: 10px" height="250" alt="Kamoreon Mičel (Ben Brauder)" hspace="0" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEg92d2SDmM-lvEGQxdMFU6vcNJV5HYwaWIcq_LsGxNKf7QJQE719zX5glVRhNUlodTZCw-2gLbnWPQJBFhSk9_yL9AmUHG-cgIgnxGousbzUzWWQbN9eFfjcPY0SlX8-c1pVAU5ywSNNJpX/s320/sg-1-10.jpg" width="168" align="right" vspace="3" /></span>Vala Mal Doran,</strong> kraljica prevare. Nećete mi verovati, ali nedostaju mi reči kojima bih je opisao - fenomenalna Klaudija Blek (još jedna pridošlica iz Farskejpa) jednostavno me je oborila s nogu; ako bih morao da izaberem najbolji ženski lik, to bi svakako bila Vala, iako je u glavnoj postavi tek od desete sezone (prvo pojavljivanje bilo je u osmoj sezoni; u devetoj se pojavila u desetak epizoda). Zašto je to tako? Zato što je Vala jedan od najdubljih likova u seriji i lik koji je dosta epizoda desete sezone jednostavno nosio na svojim plećima: intergalaktički prevarant i lopov, nekada posednuta od strane Goa’lda po imenu Keteš, Vala u toku svog kratkog pojavjivanja u seriji prolazi kroz neverovatnu promenu. Laži polako potiskuje istina, samoljublje zamenjuje briga za bližnje, usamljenost se odbacuje zarad prijateljstva. Nagli prelazi između detinjastog ponašanja i zrelosti odrasle osobe često dolaze iznenada, hvatajući vas nepripremljene. Njene šale obično su toliko dobre da bez problema mogu parirati O’Nilovim. Njena interakcija sa Tominom, Danijelom, ćerkom Adrijom i ocem Džesakom otkrivaju potpuno nove aspekte Valinog karaktera. Spojite ovo sa Klaudijinim izgledom (pre svega neprevaziđenim osmehom) i razumećete moju opčinjenost njenim likom. </p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify"><strong><em>You ended that sentence with a preposition, bastard.</em></strong></p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="justify">I tako, dođosmo polako i do kraja ovog preterano dugog teksta. Deluje mi prikladno da ovde pomenem dalji život kako Zvezdane kapije SG-1, tako i cele franšize. Kao što možda znate, deseta sezona serije je u Britaniji završila sa prikazivanjem 13. marta 2007. godine (u SAD je to bilo 22. juna), ostavljajući za sobom brdo zgranutih fanova i nezavršenu priču čijim će se kompletiranjem baviti dva „direct-to-DVD“ filma. Filmovi ni u kom slučaju neće biti visokobudžetni – po 7 miliona svaki – ali Bred Rajt, producent serije, veruje da će obezbeđeni budžet biti i više nego dovoljan za ono što su zamislili (nadajmo se – glave će da lete ako ne budem video gomilu CGI efekata).<br /><br />Prvi film, Zvezdana kapija: Kovčeg istine (Stargate: The Ark of Truth), predstavljaće završetak priče započete u devetoj sezoni serije; dakle, kraj priče o Orijima. Snimanje filma započeto je 15. aprila ove godine, režiser i scenarista je Robert Kuper, izvršni producent Zvezdane kapije SG-1; glavni likovi uključuju Mičela, Danijela, Sem, Valu, Til’ka, a postoji mogućnost da se i O’Nil pojavi u par scena. Izlazak filma prvobitno je bio najavljen za jesen 2007. godine ali obožavatelji će ipak morati da se strpe do 2008. godine.<br /><br />Drugi film, Zvezdana kapija: Kontinuum (Stargate: Continuum) zvanično je počeo sa snimanjem krajem maja – par scena snimljeno je još u martu – i deo snimanja obaviće se na Arktiku, u laboratoriji za primenjenu fiziku američke mornarice. Kako saznajemo, u pitanju je samostalan film, u smislu da neće predstavljati završetak neke priče iz serije. Iz intervjua sa piscem i producentom, Bredom Rajtom, čujemo da će tema filma biti putovanje kroz vreme: poslednji Sistemski lord, Ba’al, putuje nazad u prošlost i menja zemaljsku istoriju uništavanjem programa Zvezdane kapije. Još jedna zanimljiva vest je da će se u filmu pojaviti veliki broj starih likova (među njima i Džek O’Nil) što bi, kako se producenti nadaju, trebalo da privuče dosta starih ljubitelja serije. Po mnogo čemu, ovaj film predstavlja nadu za budućnost franšize SG-1: ukoliko uspe, Zvezdana kapija: Kontinuum bi mogao da bude uvod u seriju filmova, nalik Zvezdanim stazama. Nadajmo se zato da će oboriti rekorde u prodaji.<br /><br />Pored filmova, u planu je treća serija smeštena u univerzum Zvezdane kapije (druga je Stargate Atlantis - Zvezdana kapija Atlantida, čija je četvrta sezona upravo počela sa emitovanjem) i izaći će najverovatnije tek negde tokom 2008. godine. Radni naziv novog projekta je Zvezdana kapija univerzum i baviće se devetim simbolom kapije. Radnja serije za sada je nepoznata, kao i glumačka postava.<br /><br />Toliko o tome... Pošto ste stigli do samog kraja, pretpostavljam da vam je tekst bio zanimljiv; čestitam vam na strpljenju i upornosti i nadam se da vas je, ukoliko niste gledali seriju, ovaj tekst naveo da to učinite, ili barem da razmislite o tome. Ukoliko vas brojka od deset sezona i dvesta četrnaest epizoda plaši, ne brinite – ako vam se serija dopadne, verujte mi, poželećete još toliko. Ako se, pak, plašite da će vam serija oduzeti mnogo slobodnog vremena, ne počinjite sa gledanjem sve dok ne budete sigurni da ćete ga imati na pretek – verovatno nećete moći da se odvojite od ekrana; ja svakako nisam... Oh, for crying out loud, što bi rekao O’Nil, opet smaram. Prekidam: ako nastavim ovako, tekstu nikada neće biti kraja. Bye!</p><p style="LINE-HEIGHT: 12pt" align="right">Autor teksta: Miloš Milivojević</p>Fingolfin The Elf Kinghttp://www.blogger.com/profile/05539737679387687659noreply@blogger.com3tag:blogger.com,1999:blog-2578783981688975343.post-54394999767842281572007-10-14T21:25:00.000+02:002008-12-09T15:34:54.700+01:00Fantastika nas je održala, njojzi fala<p style="LINE-HEIGHT: 12pt; FONT-FAMILY: verdana; TEXT-ALIGN: justify">Kao i svi koji imaju iluziju veličine, u ovom broju prelazim na neke mnogo šire teme i takođe mijenjam naslov svoje rubrike u nešto što mi se čini prikladnijim. Neću se više zadržavati na pljuvanju ovih novih filmova (mada je bilo i nekih koji su pohvaljeni), već ulazim u dubokoumne analize uticaja fantastike na život pojedinca, pa i društva uopšte; eh, vidite šta vam je iluzija veličine...</p><p style="LINE-HEIGHT: 12pt; FONT-FAMILY: verdana; TEXT-ALIGN: justify">Možemo početi priču o uticaju fantastike još od naših prvih koraka, ako ste imali sreće kao ja pa su vam roditelji brzo servirali Zvjezdane ratove kao obavezno filmsko štivo (ako vam ih pak roditelji nisu dali, sigurno ste ih negdje sami iskopali) i odmah vam dali nešto o čemu ćete sanjariti; ako ste razmišljali o robotima, džedajima i vječnoj borbi dobra i zla – u kojoj dobro ipak pobjeđuje (te ste uvijek imali čemu da se nadate). Sigurno ste ubrzo naišli i na crtane serije (nekad su ih i naše televizijske stanice puštale, dok smo danas osuđeni na zaglupljujuć materijal) kao što su Transformersi, Robotek, Sablja i zvjezdani šerifi ili dugometražne crtaće Posljednji jednorog, Let zmajeva, Gospodar Prstenova... lista ide u nedogled. Takođe, vrlo je vjerovatno da su vam ti isti crtaći bili inspiracija da i sami nešto napišete, naslikate, nacrtate... Možda (u stvari skoro sigurno) okolina nije baš blagonaklono gledala na tu vašu zanesenost i optuživala vas je za ko zna šta; ali šta okolina uopšte zna? Otkad se oni za nešto pitaju? Mudri Platon je odavno rekao da gomila nije sposobna ni za šta vrijedno, ni za najveće dobro, ni za zlo – tako da njih ništa ne pitamo. Optužuju vas za eskapizam (ali šta tome fali?). No da li je bolje u mašti živjeti sa vilovnjacima, jednorozima, robotima, ili se diviti žikinoj dinastiji (ne zaslužuje veliko slovo) i kriminalcima u filmovima? Jer dijete koje se divi kriminalcima ima velike šanse da postane kriminalac, dok onaj ko se divi džedajima sigurno neće postati džedaj ali ima velike šanse da ne bude kriminalac, već sasvim običan čudak, pardon građanin.<br /><br /></p><p style="LINE-HEIGHT: 12pt; FONT-FAMILY: verdana; TEXT-ALIGN: justify">Čemu nas još uči fantastika? Kad odgledamo Istrebljivača (moram da koristim naše prevode, čak i kada su idiotski – radi se o Blade Runneru), Odiseju 2001 ili Solaris (staru verziju naravno) moramo sebi postaviti velika moralna i filozofska pitanja.<br /><br /></p><p style="LINE-HEIGHT: 12pt; FONT-FAMILY: verdana; TEXT-ALIGN: justify">Zadržao bih se malo na ova tri filma, po meni najbolja naučnofantastična ostvarenja svih vremena, ali neću se baviti previše njihovim kvalitetom koji je nesporan, već pitanjima koja postavljaju i uticajem koji mogu imati na naše društvo. Za početak, Istrebljivač i moja profesionalna deformacija. Prije nekih godinu i po dana, kada sam činio prve korake na fakultetu, asistent je izrekao jednu jako interesantnu misao: „Šta bi tek Džon Lok radio sa svojom teorijom da je pogledao Istrebljivača?" Okeeej, kakve veze ima jedan naučnofantastični film sa filozofijom? Zar nije to samo jurnjava kroz svemir sa kojekakvim karakondžulama? - pitaju zabrinuti roditelji... Naravno da <img style="FLOAT: right; MARGIN: 0px 0px 10px 10px" alt="" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgLRNBzwVG_9T66wMCJOF2E_VbvLHFs-So_NFH51iuN9f_raUbzPJJN73qO1HKVnpk8rniKAe4w0pFktVBBYaS6q41HkN3bWPG9vI7CeQ6wrNzahSMZZ1EyhWqQx-k782zmWyAhdHG5gBlv/s200/www.collider.com__blade_runner.jpg" border="0" />nije, štaviše, ona je vrlo rijetko tako nešto. Nego, pitanje iz Istrebljivača: kad biste vi bili android, u koga su usađena potpuno identična sjećanja neke osobe, šta biste bili onda? Kako naslov knjige kaže – da li biste onda sanjali električne ovce? Da li smo onda ljudi ili roboti? Imamo strukturu robota, ali sva osjećanja, razmišljanja i iskustva čovjeka... uostalom, ovo je dobro pitanje i za nas nerobote: šta smo mi zapravo? Dodao bih još nešto što ovdje smatram značajnim – u ovom periodu sveopšte globalizacije, čiji je nusprodukt (ili možda cilj?) uništavanje invidualnosti, do toga bi upravo došlo. Mogli bismo samo da repliciramo (koristim ovakav izraz jer se androidi u filmu tako i nazivaju – replikanti) poželjne jedinke i stvaramo neki zamišljeni svijet koji će funkcionisati na najbolji mogući način. Utopija kapitalizma, a opet tako zastrašujuća; jer istovremeno nas pita kuda smo se to zaputili, šta će biti s nama ako ovako nastavimo. Završio bih priču o Istrebljivaču jednim prigodnim citatom iz filma (možda i iz knjige, ne sjećam se):<br /><br />Rejčel: Čini se da smatrate da naš rad ne doprinosi društvu<br />Dekard: Replikanti su kao i sve druge mašine: ili dobrobit ili opasnost. Ako su dobrobit, onda me se to ne tiče.<br />Rejčel: Mogu li vas pitati nešto intimno?<br />Dekard: Naravno.<br />Rejčel: Da li ste ikad eliminisali ljudsko biće greškom?<br />Dekard: Ne.<br />Rejčel: Ali u vašoj poziciji, to je rizik.<br /><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt; FONT-FAMILY: verdana; TEXT-ALIGN: justify">Da sada pređemo na pravo remek-djelo svjetske kinematografije, 2001: Odiseju u svemiru, koju je stvorio pravi genije sedme umjetnosti Stenli Kjubrik, zajedno sa Arturom Klarkom. U svjetlu ove pređašnje priče, kakva nam pitanja ona postavlja? Po meni jedno vrlo značajno: koliko smo, kao ljudska rasa, zaista zaslužni za bilo šta u svijetu? Svuda gledamo sebe kao najpametnije, imamo najbolji politički sistem, provalili smo tajne evolucije i genetskog koda, ma sve znamo, mi smo gospodari svemira! Problem svake ljudske generacije je što smatra da je posisala svu pamet (a dalja istraživanja uglavnom vrši ili da bi povećala lični komfor ili da bi i dalje hranila svoj ego), a uopšte nije nevjerovatno da je na nas cijelo vrijeme djelovao neki skriveni crni monolit.<br /></p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt; FONT-FAMILY: verdana; TEXT-ALIGN: justify" align="justify"><img style="FLOAT: left; MARGIN: 0px 10px 10px 0px; CURSOR: hand" alt="" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiVDoPIF9_WQGabdipuCaSvTh4KuEI2l1TeKiA2qx1z6ySW-HhZvWPIrRiaGir-SltorOSVZfj166xwakGzTSnQj6uvpNLMEycsqCUMbjfMzshfLptE9F1e5Nko0QO73SuhffLjc8fdOypY/s200/www.filmreference.com__sjff_01_img0509.jpg" border="0" />Film i knjiga žele da pokažu da zapravo napretka nema, već da je on pokrenut sa strane, jer sami nismo sposobni da idemo dalje. Klark u knjizi imenuje vanzemaljce kao te pokretače; Kjubrik je to pitanje mudro ostavio neodgovorenim u filmu, mada je u kasnijim intervjuima imenovao Boga kao pokretača. Ovo ne bi trebalo smatrati nemogućim. Uostalom, razmislite: nešto vam naprasno klikne u mozgu i eto vama inspiracije? U određenim trenucima ta lucidnost je tolika da je nikako ne možete izvući iz svojih prethodnih znanja, već se nekako nenadano stvorila tu, u vašem umu. Možda je upravo to neki crni monolit, neka tajna sila koja utiče na naš napredak. Poenta je da sami o sebi, a pogotovo o stvarima oko sebe, znamo isuviše malo, a pravimo se da znamo sve.<br /></p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt; FONT-FAMILY: verdana; TEXT-ALIGN: justify">Ovo predstavlja odličnu uvertiru za poslednji film koji pominjem – Solaris. Pisao jedan velikan (Stanislav Lem), režirao drugi (Andrej Tarkovski), šta čovjek više da poželi? U porukama se knjiga i film pomalo razilaze, ali postavljaju jedan jedinstven problem za čovjeka i društvo danas – kako možemo ići u bilo kakvo istraživanje kada uopšte ne poznajemo sebe? Šta će se desiti kada dođemo do nekog entiteta tako moćnog kao što je Solaris – planeta-okean? Ovo pitanje je slično onom prethodnom iz Odiseje, ali je predstavljeno kroz jednu mračniju viziju, kada nam superiornije sile ne pomažu, već nas jednostavno ostavljaju zatečenim i nijemim. Postojanje entiteta kao što je planeta-okean mi ne možemo da pojmimo, a kamoli da razumijemo – a postojanje takvih entiteta nije nemoguće. Čemu zapravo težimo kada bilo šta istražujemo? Da li nam to pomaže da bolje shvatimo sebe i svoju ulogu u univerzumu, i kao jedinke i kao rase? Ako ne, koja je svrha svega toga, zašto idemo dalje kada se uopšte ne približavamo biti svog postojanja? Nadam se da nije potrebno da dođemo do nečeg tako moćnog kao što je planeta-okean da bismo shvatili da ovaj problem postoji. Moramo se zapitati kako dalje i, što je važnije, kuda? Tek kada odgovorimo na ova pitanja možemo se vratiti iole ozbiljnijem istraživanju.<br /><br /></p><p style="LINE-HEIGHT: 12pt; FONT-FAMILY: verdana; TEXT-ALIGN: justify" align="justify"><img style="FLOAT: right; MARGIN: 0px 0px 10px 10px" alt="" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEj7XF4NrJMvpDwjhZk3XnyF2jXGHXRzDbfSLO-GcH13ZaZ-GIsYk2Qa0CWbLsQVyCnbdzzEVRcIGi_6i1LbFr9ocuq2jauodGkGUj1_l9Tu7C7vPJYCA1aDGvlnHlRc_tVo5yR-85sZg_vy/s200/www.betaparticle.com__solaris00.jpg" border="0" />Šta se iz svega ovoga može zaključiti? Može svašta, a najbolje bi bilo da svako za sebe razmisli i da sebi neko rješenje, jer time se i približava razumijevanju svoje biti, nečega što nam je tako udaljeno (kako su pokazali gorepomenuti velikani). Zaključak priče sa početka jeste da je fantastika kao žanr idealna za prikazivanje velikih pitanja i velikih priča jer joj je, za razliku od običnih drama, mnogo više dozvoljeno. Lakše je, a i upečatljivije, prikazati jedan ljudski problem preko monolita nego preko nekoliko sati obične drame. Fantastika ne samo da treba da nas održi, već i da nam pomogne da riješimo neka pitanja, postavljajući ih. Jer za nju, kao ni za nas, ni nebo nije granica.<br /></p><br /><p style="LINE-HEIGHT: 12pt; FONT-FAMILY: verdana; TEXT-ALIGN: right" align="right">Autor teksta: Stefan Đukić</p>Stefanhttp://www.blogger.com/profile/17416943896766781182noreply@blogger.com0