31.3.09

Putovanje brojkama


Svi ostali putnici već su napustili šatl pre no što je Bejzil uopšte skinuo pojas i ustao. Mrzeo je uske kabine u kojima je bio primoran da putuje, a nije mogao da podnese ni misao da se gura sa ostalim putnicima. Bilo mu je dovoljno loše da oseti haotični vrtlog toliko umova u njegovoj blizini – bio je to dar (ili pre kletva) zbog kojeg je bio isuviše svestan poganosti života. Na sreću, kada je bilo više od nekoliko ljudi u blizini, sve bi postajalo mrlja i mogao je da ignoriše pojedina osećanja. Misao da mora s njima da deli vazduh mogao je da podnese samo znajući da se isti steriliše u prečišćivačima.

Nasmešena stjuardesa pored izlaza gledala ga je u iščekivanju dok je išao niz kabinu, brojeći pritom svaki korak. Talas nestrpljenja zapahnuo ga je kad joj se približio. Jedanaest koraka.

„Želim Vam ugodan dan“, reče ona dok je silazio iz kabine, pazeći da se ne očeše o nju. Osećanja olakšanja, iznerviranosti i umora iskipeše iz nje, udarajući ga po ramenima i slabeći sve više kako se odmicao. Dvadeset sedam koraka niz tunel za prilaz šatlu i sedam koraka kroz prostor za prijem do pulta službe bezbednosti. Sve vreme je dirkao svoju identifikacionu karticu u bočnom džepu. Zašao je u sferu dosade.

Službenica sa najslabijim mogućim tračkom osmeha ispruži ruku, očekujući da joj dâ identifikacionu karticu. Izvukao ju je, pažljivo je držeći palcem pričvršćenu za dlan, zastao, i onda je vratio nazad. Ponovo ju je izvukao. Onda ju je vratio nazad. Treći put skoro da ju je predao službenici, ali ga neki impuls natera da je vrati ponovo nazad. Izloženost prevelikoj svesnosti drugih i kompulsivna potreba za sopstvenom rutinom – Bejzil nije bio siguran šta je bilo razlog, a šta posledica.

Zapahnu ga oštar nalet iznerviranosti i tračak osmeha nestade sa lica službenice. On joj pruži karticu, srećan što je ritual gotov. Svi ostali putnici već su se ukrcali na Astropolis, a mešavina uzbuđenja i tuceta drugih osećanja koja su se mešala razbijala se pre no što bi došla do njega punom snagom. Deset koraka posle stola obezbeđenja prošao je kroz otvor i našao se u širokom, jarko osvetljenom hodniku. Nekoliko ljudi se kretalo u oba smera, ali ih na sreću nije bilo dovoljno da se stvori gužva. Bilo mu je lakše da ignoriše nabore njihovih osećanja kako su ljudi odmicali pored njega.

Samo šest koraka dalje od mesta gde je stajao, na zidu je bila mapa Astropolisa. Očistivši ekran pažljivo higijenskom maramicom, ukucao je broj svoje odaje na monitor, koji je reagovao na dodir. Položaj njegove sobe pojavio se na mapi kao pulsirajuća zelena tačka. Neki veliki čovek s neurednim brkovima koji su delovali masno pojavi mu se tik pored lakta, čekajući svoj red za monitor. Blaga zabrinutost curela je iz njega. Bejzil ga pogleda iziritirano.

„Dajte mi malo privatnosti, molim Vas“, reče oštro. Čovek je delovao zbunjeno, ali učini ipak korak unazad, a Bejzila sekundu kasnije zapljusnu jači talas uvređenosti, koja kao da se pokoravala nekom od Njutnovih zakona. Posmatrao je mapu pažljivo, računajući gde se njegov apartman nalazi tačno u odnosu na ovu poziciju i koliko će mu koraka biti potrebno za svaki deo hodnika dok se ne nađe u poznatijem prostoru. Kad toliko stvari nije pod njegovom kontrolom, opsesija tačnošću davala mu je osećaj snage. Brka se nestrpljivo nakašlja, ne znajući da je to bilo potpuno nepotrebno, budući da mu se ono isto osećanje koje je Bejzil osetio gomilalo. Bejzil ga je ignorisao, računajući broj koraka i utapajući se u auru smirenosti. Trideset šest koraka do račvanja, zatim levo, pa četrnaest koraka do lifta, a onda dva sprata naviše...

Brka se okrenu i ode da traži drugu mapu, a njegove sve slabije emocije udarale su Bejzila u leđa kao plima koja se povlačila. Bejzil je nastavio da računa, dok nije konačno, u miru sa svojom okolinom, krenuo da korača. Oprezno je izbegavao ljude na putu, pazeći da mu to ne utiče na dužinu koraka. Svetla se ugasiše.

Začuše se uzdisaji i prigušeni krici ljudi kroz ceo hodnik. Ogromni talasi panike i straha zapljusnuše Bejzila sa svih strana, udarajući mu o um u snažnim, konstantnim napadima. Niko se nije pomerao. Posle nekoliko sekundi, u tami se začu pojačan glas.

„Ovde šef odeljenja za tehničko održavanje Eldži Bredislo. Svetla je nestalo u celom habitatu. Molim Vas, budite uvereni da ostali sistemi funkcionišu normalno i da ne postoji nikakva opasnost.“ Zastade. „Pomoćna svetla bi trebalo da već gore, ali izgleda da je došlo do neke odložene reakcije. Ostanite na vašim mestima dok se svetlo ne vrati kako bismo izbegli nezgode. Blagovremeno ćemo Vas obaveštavati o situaciji.“

Nevidljive figure u hodniku su gunđale i zavijale u negodovanju. Ogromni talasi osećanja nestali su, a odmenili su ih manji, noseći sa sobom iziritiranost i brigu. I oni su se ubrzo pretvorili u veliko more s malim talasima i raspršujućom penom, koje je mogao lako da ignoriše. Bejzil se smešio, i dalje brojeći svoje korake. Mehuri izmešanih emocija odavali su mu da je blizu drugih, manje higijenski nastrojenih ljudi, te je lako izbegavao sudare. Za samo nekoliko trenutaka našao se u sigurnom okruženju svog apartmana, gde mu je raspored stvari bio praktično utisnut u um.

Sat vremena kasnije ostali stanari, manje zahtevni u pogledu tačnosti, još uvek su čekali u potpuno mračnim hodnicima, nemajući pojma šta im susedi osećaju. Bejzil je lagano hrkao na svom izuzetno čistom krevetu, gde niko nije bio dovoljno blizu da mu dotakne um.

Autor: Garet D. Džons
Prevod: Miljan Tanić

23.3.09

Galaktika: Svemirska krstarica – krv, znoj i suze


Jedna od dobrih stvari kod pozicije autora u ovom blogu / časopisu je što nikoga ne moram da pitam za dozvolu da napišem ovaj tekst. Pretpostavljam da trenutno postoji dosta ljudi koji imaju želju da kažu štošta o seriji, njenom kraju i onome što im ona znači ali biću sebičan i tu privilegiju ću dodeliti sebi.

Kako početi ovaj tekst? Očigledan odgovor je – rečima, slovo po slovo i tako do kraja, ali nekako mi deluje da reči neće biti dovoljne da prenesu sva osećanja i utiske koji su se u meni gomilali tokom proteklih godina. Mislim da je „Galaktika: Svemirska krstarica“ po mnogo čemu posebna. Po tome što nas tera da osećamo i saosećamo. Po tome što se ne usteže da prikaže naše ružne strane na otvoren i direktan način. Po tome što nas tera da razmišljamo i da, možda, poželimo da se menjamo, budemo bolji. Po tome što prija. Po tome što boli.

Galaktika, DVD omot za 4. sezonu
Još od prvog gledanja miniserije / pilota osećao sam da sam imao tu ludu sreću da naletim na nešto izuzetno. Da, gledao sam i pre natprosečno kvalitetne serije. Da, te serije su me doticale na poseban način. Ali koliko često vam se desi da gledate čovečanstvo koje biva zbrisano i čiji se ostaci iz petnih žila bore za opstanak? Da vidite obične ljude koji su izgubili sve i našli se u situaciji u kojoj su prinuđeni da, uprkos svemu, guraju dalje u najgorim uslovima. Obične ljude – ne nekakve savršene superheroje, izuzetne i superiorne u svakoj situaciji. Ljude poput nas, sa svim svojim vrlinama, manama, falinkama i ćefovima – hrabre, kukavice, ljude koji greše, ljude koji pate, ljude koji mrze, ljude koji vole, ljude koji su zbunjeni, besni, uplašeni i ne znaju šta dalje. Snaga Galaktike nije u priči, iako je ista prilično dobra. Snaga je u likovima.

Likovi su ti koji će vas nasmejati, iznenaditi, iznervirati, rastužiti, obradovati, razočarati. Živećete s njima, plakaćete s njima, navijati za njih, navijati protiv njih. Neke ćete poželeti da ubijete, sporo i mučno. Neke, pak, da zagrlite, čvrsto. Neki će vam biti uzor, ugledaćete se na njih i hteti da ste im nalik. Za neke ćete poželeti da su stvarni i da ih poznajete, da ste dugogodišnji prijatelji. Poželećete da možete da popijete piće sa njima i porazgovarate iskreno i prisno, prisećajući se starih dana. A onda ćete se setiti da se to nikada ne može desiti i to će vas zaboleti...

Adama i Rozlinka, scena iz finala
Pričajući ovoliko o likovima osećam da činim veliku nepravdu ostalim aspektima serije. Vizuelnom, zbog kojeg ćete pomisliti da ste stvarno tamo i prigrabiti fotelju kada oko vas počne da puca, a komandni centar da se trese. Božanske melodije puštene u pravom trenutku će vam toliko puta nabiti suze u oči da ćete do kraja serije izgubiti broj. Pesme će vam se uvlačiti u glavu i ostajati tamo doveka. Epske scene svemirskih okršaja poslaće vam žmarce niz kičmu, kostrešeći svaku dlaku na vašem telu. Gledaćete kako površina krstarice vremenom postaje nalik licu njenog komandanta – hrapava, izbušena, prepuna kratera – i divićete se njenoj izdržljivosti, ponositi se njome. Jer Ona je ipak najbolji brod u celoj floti. (Čujem li to gromoglasno So say we all?)

Osećam da sam propisno izneo svoje stavove po pitanju serije u globalu tako da bih sada voleo da se pozabavim samim krajem. Završetak neke serije podjednako je važan, ako ne i važniji, od njenog toka. Loš kraj lako nam može baciti u senku ceo dožilvjaj koji smo do tada imali i učiniti da neko delo pamtimo po završnom antiklimaksu. Stiven King je na kraju svog serijala o Mračnoj Kuli rekao da zadovoljstvo ležu u putu, a ne na krajnjem odredištu. Rekao je još da su krajevi bezosećajni. Pa, sve što ću reći je da u trenutku kada je gore navedene reči stavljao na papir, gospodin Stiven King nije imao prilike da odgleda poslednju epizodu serije „Galaktika: Svemirska krstarica“.

Starbak, finale serije
Poslednja epizoda je... savršenstvo bačeno na ekran. Ako niste gledali kraj Galaktike, predlažem vam pre svega da odete i u najkraćem roku ispravite tu nepravdu, a takođe i da preskočite ostatak teksta jer slede SPOJLERI. Izvinjavam se zbog velikih slova ali morao sam propisno da naglasim – nikako ne bih želeo nekome da upropastim doživljaj. Elem, savršenstvo. Pre svega, kombinacija osećanja koju epizoda izaziva je pun pogodak – od smeha, tuge, napetosti, ponosa, straha, iznenađenja do radosti i olakšanja pronađenog u prihvatanju činjenice da je krug propisno zatvoren i da je stvarima došao kraj. Dalje, audio / vizuelno zadovoljstvo – gledanje scene kada Galaktika napada Koloniju i na svojoj oplati oseća svu snagu sajlonske retalijacije izazvalo je (ako izuzmemo ozlojeđenost i bes protiv onih što bi da povrede Staru Curu) najblaže rečeno stanje opijenosti i čulnog preopterećenja. Tu je takođe i saradnja Crvenoprugaša i ljudi, kao i okršaj Centuriona – ne znam zašto, ali posmatrati goleme robote kako se obrušavaju jedni na druge bio je baš moćan osećaj.

Muzika je, kao i uvek, bila savršeno uklopljena u zbivanja na ekranu tako da je ova rečenica u stvari samo jedan dugački pleonazam. Gluma je – još jedan pleonazam – bila vrhunska, kao i do sada. Ako se iko usudi da tvrdi kako je vreme kada su Titani hodali Zemljom prošlo, dovoljno je da pogleda glumačku postavu Galaktike i da vidi koliko nije u pravu. Rasplet, verovatno najkritikovaniji deo finala sasvim je odgovarajući; posle inicijalnog izenađenja, shvatate kako zapravo drugačije i nije moglo biti. I prihvatate to. I zadovoljni, bez suza, ne, one još ne dolaze, gasite vaš plejer i razmišljate o svemu čemu vas je serija naučila. O putu koji ste prešli uz nju. O tome koliko vam znači i kako vas je sve dotakla. O odgovornosti koju je pred vas stavila. Razmišljate, i shvatate da je zarobila i prikazala ono glavno. Jer, naš život je baš to – krv, znoj i suze.


Autor teksta: Miloš Milivojević

16.3.09

Sve sto je dobro...

Pocetak
prvi kontakt

Iako je se sve ovo desilo pre tri godine, izgleda mi kao da su prosle eone od tog dogadjaja. Nastanak ideje o casopisu „ANTARES”. Svi smo bili mladi tada, puni entuzijazma. Ja sam tad bio veoma malo ukljucen u bilo kakvu raspravu oko organizacije ili casopisa. Ponudjeno mi je da pisem o novim filmskim ostvarenjima, recenzijama i sve vezano za sedmu umetnost. U to vreme sam ne razmisljajuci pristao. U to vreme sam bio nov clan, nov prijatelj, poznanik, kako vec da se nazovem (npr. newbie). Tada je sve izgledalo da ce uspeti, da ce biti nesto od toga. Gadno sam se prevario.

Vendetta
drugi talas

Kao sto sam rekao, ja nisam bio ukljucen u glavnu raspravu oko casopisa. Bio sam zaduzen za filmove i kao prvi zadatak jeste bio da pisem o tada novom filmu „V for Vendetta” radjen po istoimenom stripu. Imao sam tehnickih problema sto sam trebao da pisem o filmu kojeg nema u nasim bioskopima, i u video klubovima. Nije bilo ni bioskopske verzije snimka (da, da...piraterija losa stvar, ona unistava bioskope, cuo sam za taj klise). Od glavne organizacije (koliko mi to sada smesno zvuci) sam dobio rok za predaju teksta. Tada je sve to islo ozbiljno. Imali smo snage i elana. Meni sto je jedino ostalo da uradim jeste da se okrenem internetu i nadjem pet recenzija filma, prevedem, i prepricam. Imao sam uzasnu krivicu sto sam to radio. Tada mi delovalo to ozbljno (po koji put sam napisao), imao trip da ce me neko smarati zbog toga. Sada kad se setim toga, dodje mi da puknem od smeha. Sva sreca, moja savest je mogla mirno da spava, jer sam uspeo da nadjem bioskopsku verziju filma i da je odgledam. Sve sto sam napisao je valjalo. Propustio sam neke detalje, koliko zbog loseg zvuka, toliko zbog jos losijeg titla. Predao sam tekst, i to nije bio kraj. Tekst je bio nocna mora za lektore. Prvo sto sam tada imao greske gde sam brkao „jer” i „jel”, pravopis unakazen. Kao da sam uzeo olovku (u ovom slucaju tastaturu) prvi put u ruke i krenuo da pisem. Drugo, sto je zapravo jedan od razloga za los pravopis, sto sam neke reci lose prevodio sa engleskog. Engleski mi je tokom godina toliko zardjao, i dalje je, da sam neke reci bukavlno izmisljao na licu mesta. Grozno. Sve u svemu, tekst je primljen. Dosta je izmenjen, ali je primljen. Sto se mog posla tice, ja sam svoje zavrsio.

Kraj?
treca vrsta

Za to vreme, organizacija je trebala da se dogovori u kojoj formi ce casopis da izadje. Para nije bilo za stampano izadnje. Bilo je pitanje da se uradi neka „fensi” grafika, ali to je trazilo previse ljudi a to nismo imali. Na kraju, posle pola godina (od pisanja mog teksta) ako ne i jace, dogovor je pao da se uradi e-zine (ako se to tako zove). Ceo broj, nazvan nutli broj misleci da ce ih biti jos u buducnosti, je okacen posle godinu dana kao prost tekst na neki server. Najprostije sto je moglo da se uradi. Tekstovi sredjeni, neki su ostavljeni za sledece brojeve i sve je bilo super i na kraju je krenula rasprava oko sledeceg broja. Tu je entuzijazam polako poceo da pada.
Tri godine kasnije, dve godine od izlaska nultog broja, od casopisa nista. Za to vreme je pao samo jedan dogovor a to je da otvorimo blog gde cemo pisati tekstove, pa kad se tekstovi nakupe, krecemo sa sledecim brojem casopisa. Problem sto se malo ljudi javilo. Jedan clanak u dva meseca. Ponekad ja razbijem monotimiju i napisem neku filmsku novost, i dalje imam taj posao, ali sve je bilo uzaludno.

Epilog

Sutra ce biti tacno tri godine od premijere filma „V kao Vendetta”, i tri godine od priprema za nulti broj (i dve godine od objavljivanja nultog broja), i to sam zapravao shvatio dok sam zavrsavao ovaj clanak. Da li je to neki znak sto sam uzeo tri godine posle priprema/premijere, u isto vreme ,da pisem jos jedan clanak? Ili mozda samo puka slucajnost. Sve u svemu, iako mi se pravopis nije nesto popravio, u meni i dalje ima snage za jos jedno ozivljavanje casopisa. Pitanje, da li ima sta da se ozivi ovde? Ili da se pomirimo sa sudbinom da je sve odavno gotovo.