15.11.09

Pakleni raj


Džef Kembel je bacio pogled na svoj ručni sat. Jedva je čekao pauzu. Nadao se da će tada naći Harvija sa novom zalihom sjaja. Zavalio se u stolicu i pustio da mu pogled luta kancelarijom.

Video je ljude kako sede za svojim stolovima, zureći u monitore kompjutera, kucajući po tastaturi, javljajući se na telefon, baveći se papirologijom. Kroz prozor je video poslovnu zgradu sa druge strane ulice u kojoj je još ljudi radilo uglavnom isto. Da li je tako po celom gradu? Po celom svetu? Zasigurno tako izgleda.

Kancelarijski život mu je bio smrtno dosadan, i da mu Harvi nije jednog dana prišao, ne bi uspeo da izdrži. Prva doza sjaja mu je otvorila novi svet – i bukvalno i figurativno. Počeo je često da koristi sjaj i više nije mogao da zamisli život bez tih crnih pilula.

Ta prva doza je bila besplatna – sada za njih plaća dobru cenu, ali ne smeta mu. Novac koji potroši se potpuno isplati.

Kada je napokon ušao u kafeteriju bilo mu je drago da vidi Harvija koji gucnu kafu i široko mu se osmehnu.

„Doneo sam malo ovih“, reče on, otvorivši šaku na delić sekunde da bi Džef video nekoliko crnih pilula. Neko vreme su pričali, novac je promenio vlasnika i Džef je stavio u džep svoju novu zalihu sjaja.

Nakon pauze se vratio za svoj sto i morao je da se uzdržava da ne popije pilule odmah. Drugi svet ga je mamio svojim herojskim delima, snažnim osećanjima i jednostavnim zadovoljstvima, ali morao je da sačeka. Pokušao je da se koncentriše na posao koji toliko mrzi i učini ono što se od njega očekuje. Ipak je to njegov posao.

Kada je konačno stigao kući, progutao je pilule, prigrlivši učinak po kojem su dobile ime i prepustio se njihovom ropstvu. Soba oko njega sjaktala je poput opsene, a „drugi“ svet je postajao sve opipljiviji dok nije u potpunosti ispunio stvarnost. Posle nekog vremena sva sećanja na „stvarni“ svet biće potpuno izbrisana.

Kada se okruženje ustalilo, Džef protegnu mišiće. Uvek je teško nastaviti sa radnjom tamo gde je stao, budući da su se sećanja tek postepeno vraćala. Zar se nisu on i njegovi ratnici pripremali za veliku bitku protiv najezde varvara? Izašao je iz svog šatora, pogledao naokolo i video da svi ostali ratnici zaista čekaju njegovu zapovest. Sunčeva svetlost se presijavala na njihovim znojavim telima i njihovim mačevima i sekirama. Da, sada se seća. Samo što nisu krenuli u napad protiv neprijateljske zaštitnice.

„Idemo“, jednostavno je rekao. Svi su odjurili, nestrpljivi da stupe u borbu. To je ono za čim toliko žudei: pogibeljne avanture, drugarstvo, velika dela, bezuslovno poštovanje i odanost njegove braće po oružju. Od toga se oseća živim. To je postojanje koje je vredno življenja. Potrčao je, željan da vidi krv neprijatelja.

Do zalaska sunca je sve bilo gotovo. Neprijatelj je do poslednjeg čoveka ubijen, ali i Džefova vojska je pretrpela teške gubitke. Samo polovina njegovih ljudi se vratila sa bojnog polja, a neki od njih su bili teško povređeni. Sam Džef je zadobio duboku posekotinu na ruci i izgubio je prilično krvi.

U njegovom šatoru rane su mu vidale četiri žene, sa kojima bi više voleo da se upusti u druge aktivnosti samo da mu je stanje dozvoljavalo. Sada je bio zadovoljan da se odmori i oporavi.

Kasnije te večeri ga je posetio vrač. Proverio mu je zavoje, sa odobravanjem klimnuo i seo do njega.

„Ovo danas je bila samo čarka. Uskoro ćemo morati da bijemo pravu bitku. Misliš li da ćemo biti dovoljno snažni?“

„Ne znam“, priznade Džef. „Imali smo gubitke, a sledeći put neprijatelj može biti brojniji od nas.“

Neko vreme je vladala tišina, a onda je vrač nastavio:

„Bojim se da ima još loših vesti. Iscrpla mi se zaliha semena sjaja.“

„Semena sjaja“, prošaputa Džef glasom koji beše na ivici očajanja. Gotovo da je zaboravio na to, ali sećanja su mu vraćala. Imao je običaj da proguta te misteriozne semenke koje imaju tako divan efekat. Dozvoljavale su mu da na neko vreme pobegne u svet mašte, gde može da zaboravi sve teškoće svog herojskog života, koji ipak nije uvek tako herojski.

Taj svet mašte je bio u prošlosti pre apokalipse, u periodu kojeg su se tek nejasno sećali u mučnom dobu neovarvarizma. Ljudi su vodili raskošne živote, radili u poslovnim zgradama u kojima nisu vrebale nikakve opasnosti. Svet nije znao ni za napadačke vojske, ni divlje životijne, ni teške bolesti, povrede i infekcije.

Sada se setio svih detalja. Života u „kancelariji“. Kompjuterskih monitora. Telefona. Grada punog takvih kancelarija, sa hiljadama ljudi koji žive mirne, bezbrižne živote, izgrađuju karijere koje ih ispunjavaju. Bezbedan svet u kojem se planira na duge staze, što neupućeni mogu zameniti sa monotonijom, a nezahvalni dosadom.

Bez semena sjaja biće nemoguće vratiti se tamo. Biće zaglavljen u pravom životu i svim mukama koje on donosi. Raj, čak iako je postojao u njegovoj glavi svega par sati, biće izvan njegovog domašaja. Zar nikada neće ponovo sedeti za svojim stolom, raditi na svom kompjuteru, podići slušalicu svog telefona? Zar nikada neće ponovo videti „Harvija“, fantomskog dilera čija bi pojava najavila kraj efekta semenki sjaja i korisnikov neminovni povratak u surovu stvarnost?

Zavalio se u jastuke. „Zaista loša vest“, rekao je vraču.


Autor: Frenk Rodžer
Prevod: Srđan Ajduković

1 comment:

Anonymous said...

прочитајте цео блог прилично добро